Zanimljivo, kako ljudi, iz želje za sudjelovanjem u važnim odlukama svoje obitelji ili prijatelja, nekako, kroz pomaganje, uvijek pokušavaju mijenjati nečiji naum.
Sjetimo se, koji imamo djecu, dana njihovih rođenja.
Od imena, hranjenja, spavanja, prvih koraka…svi su imali savjet koji se uglavnom razlikovao od onog, što smo sami smatrali da je dobro za naše dijete.
Nekima smo i popuštali, iako smo ih kao i većinu ostalih, smatrali suludim.
Uglavnom, da se brižnici ne uvrijede, a i zbog straha, da ih ne izgubimo i u konačnici ne ostanemo prepušteni sami sebi.
Popuštajući pod pritiscima, vrlo često zanemarujemo onaj unutarnji glas savijesti, razgovora s Bogom, koji ima jasan naum s nama. Zašto bi nam inače Bog povjerio njegovo dijete nositi pod srcem, ako ne računa s nama u velikim stvarima.
Razmišljam, što bi bilo sa svijetom, da su mu Ivanovi roditelji popustili, pa da su Ivana nazvali, po ocu, Zaharija.
Bi li stari Zaharija, ikad više progovorio i bi li Bog promijenio svoj naum s Glasom koji viče iz pustinje.
Što bi bilo sa svijetom da Marija nije rekla: Da!
Što bi bilo da sveci nisu pristajali na patnju i da tugu cijeloga svijeta nisu stavljali sebi na ramena?
Nitko od nas nije indiferentan, pa da si ne postavlja ovakva ili slična pitanja, iako znamo da ćemo vjerojatno saznati odgovore, tek kad nam se otrkije ono za što smo stvoreni.
Razgovaram s jednom majkom, dobrom i pobožnom ženom, čiji je sin odlučio biti svećenik.
Nije, kaže zamišljala prvorođencu takav život.
Zašto kod mene nikad ne može normalno, kao i kod ostalih? – nastavlja
A kakav si mu ti to ‘normalan’ život skrojila? – pitam je
Željela sam kao i sve druge majke što žele svojim sinovima, da se oženi i stvori obitelj. Da bude sretan.
Čini mi se ova njegova želja, pravom ludosti – žali se ona.
Štujemo razne svece. I ne zanimajući se previše za njihove živote, tražimo ih i molimo za zagovor kod Boga. Divimo se njihovoj svetosti, ali ne slijedimo njihov primjer, nego čekamo da Bog po njima, nama učini čudo, o kojem će svijet pričati.
A onda ne pristajemo ni na čudo? Ili mislimo da su čudesa samo fizička ozdravljenja bolesnih?
Nije li ludost ovog svijeta bila i Marijina odlučnost? No, po toj „ludosti“ mu je i došlo Spasenje.
Svako uslišanje naše molitve je došlo po nekoj „ludi“ ovog svijeta. Zato Nebo i je sve što zemlja nije.
Iako smo većinom vjernici, svi smo mi poput plastelina, oblikovani ovdašnjim zakonima.
Izuzeli bi mi našu djecu iz bilo kakve patnje. Stvorili bi im idealne uvjete. Oženili najboljom ženom na svijetu i priuštili im život bez boli.
Odluči li se koji od nas oteti i živjeti mimo ovih okvira, na čudenje je svijetu.
No, ako znamo da ovo nisu naša djeca, da su nam posuđena i da ćemo odgovarati za njih, onda nam je krajnje vrijeme biti čuđenje. Valja dušu spasiti, ne je u ispraznosti izgubiti.
Zar da se svijetu pokorimo, dok Glas u pustinji viče da poravnimo staze pred Gospodinom!
Nitko u tvojoj blizini ne želi da ti sin bude svećenik. Osim Boga i njega samoga.
Pusti ga Gospodinu, zove ga. Pusti, da se proslavi u njemu.
Ne boj se, nego se raduj, jer izabra On i tvoju utrobu za velika djela.
Nije Bog u svom naumu, napustio ni Mariju, ni Elizabetu. Nije napustio nijednu majku koja je rađala i Njemu posvetila dijete, neće ni tebe. Blago ti se!
Na kraju, svijet neće biti gladan Isusa. Dolazit će mu On po rukama i tvoga sina.
Čudit će se svi, opet u strahu kao i onda i govoriti: Što li će biti od ovog djeteta?
Neka i ovom čudu budemo svjedoci. Ne zato što smo ga zaslužili, nego zato jer je Bog strpljiv i dobar.
Pusti da Ga opet jasnije vidimo.
A svijet?
Svijet će oderat kožu, svakome tko mu se suprostavi. Neka odere! Nema kože koja neće zacijeliti u onaj dan.
I patit će tko nije od svijeta.
A što je ova patnja? Tek treptaj oka, spram Vječnosti.
Na dobro vam došlo rođenje Isusovo!
