O politici neću, neću ni o onima koji ovaj grad kroz predrasude ne vole, nije pošteno prema gradovima tako.
Dok glavna ulica svjedoči isprepletenošću kultura kroz povijest, mnogim ljudima prva asocijacija na Banja Luku je upravo taj potres koji je grad na Vrbasu zadesio u listopadu 1969. godine i uništio oko 86000 stanova i brojne ljude ostavio bez krova nad glavom.
Kroz snijeg se polako probijam pored Pozorišta, hladno je. U jednom trenutku zastajem, gledam preko ograde. Tu je, kažu, nekada bilo Polje, nenaseljeni dio, a danas je to produžetak glavne ulice, centar. Pod snijegom kao uspavana ljepotica iz sive svakodnevnice zime izdiže se neobična građevina u obliku divovskog šatora koju banjolučani znaju kao biskupovu crkvu. I dok sam u sebi promišljao zbog čega je arhitekt uzeo šator za inspiraciju, upućeniji su mi kazali da je to zbog solidarnosti s narodom. I dodali još da je nakon potresa narod bio prisiljen živjeti u šatorima. Kada se gradila nova katedrala na mjestu teško oštećene stare htjelo se na simbolički način pokazati da crkva dijeli sudbinu naroda, a ima i ona iz Starog zavjeta, kada je Božja nazočnost među ljudima nazivana “šatorom Božjim”. Prva misa u novoj katedrali slavljena je na Božić 1973. godine. U blizini je spomen kapelica banjolučkog blaženika, Ivana Merza koju je pohodio papa Ivan Pavao II, 2003. godine.
Tu uz zagovor sv. Bonaventure, zaštitnika biskupije banjolučke, stoluje biskup banjolučki, Franjo Komarica. On je u ova teška vremena kada se Crkva suočava s brojnim izazovima suvremenog svijeta ostao jaka karika između Crkve i svog naroda. U njegovoj biskupiji je katolička zajednica manja nego ikada, no ipak nekako opstaje suočena s brojnim problemima i nedaćama. Unatoč tome da se ponekad čini kao da je ostavljena od sviju, svoj križ nosi i svoj život živi.
Bilo kako bilo, u Banja Luci i dan-danas, kao spomenik ljudskoj tragediji i vječnoj nadi, stoji biskupova crkva razapeta kao šator među narodom.
Tekst je prvobitno objavljen u katoličkom listu ‘Zvonik’.
