Povodom izlaska njezine knjige Tajna mog sina (“ Il segreto di mio figlio, ” koja još nije dostupna na engleskom jeziku) 12. listopada, Antonia Salzano u razgovoru za Aleteiu posvjedočila je o “izvanrednom ali običnom životu” svog sina Carla, koji je imao neizmjernu ljubav prema Euharistijskom Isusu. On je izvor nadahnuća za mlade i stare a Papa ga često navodi kao uzor koji treba slijediti.
Aleteia: Antonia, ti si majka blaženog Carla Acutisa. Reci nam koja je tvoja tajna. Što ste učinili da odgojite sveca?
Antonia Salzano: Osobno nisam ništa napravila; Ja sam sinu samo pružila uvjete za obrazovne temelje koje bi svi roditelji trebali dati. Carlo je pohađao dječji vrtić gdje je imao i vjeronauk. Dala sam ga krstiti, ali rođena sam u svjetovnoj obitelji. Moj otac je bio urednik, stalno okružen piscima, i u ovoj sredini apsolutno nikada nisam čula da netko govori o vjeri. Moja prva misa bila je moja prva pričest, moja druga misa bila je moja krizma, a moja treća misa bila je moje vjenčanje.
Ovo govorim kako bih naglasila da me svemu naučio moj sin Carlo. Još kao dijete pokazivao je veliku pobožnost: s tri godine, kad smo prolazili ispred crkve, htio je ući, pozdraviti Isusa na križu i Isusa u svetohraništu i donijeti Gospi cvjetiće. S četiri i pol godine čitao je Bibliju i živote svetaca te molio krunicu. Ako su u slučaju svete Terezije iz Lisieuxa njezini roditelji bili veliki odgojitelji; u slučaju Carla uloge su bile obrnute. Bio je moj mali spasitelj, a prije svega veliki odgojitelj u vjeri.
Po čemu se Karlo razlikovao od drugih mladih ljudi njegovih godina?
Kao što je rekao Ivan Pavao II., kada otvorimo vrata Kristu, naš život se mijenja. Svaki običan život postaje izvanredan ako se živi u Kristu, za Krista i s Kristom. To je Carlo napravio. I to je činio u svakoj situaciji, od najmanje do najveće, kao što je pomoć u kući, pomoć djeci koja su bila žrtve nasilja, ili onima u teškoćama s invaliditetom, ili beskućnicima, donoseći im hranu i deke. Njegovo zalaganje bilo je uglavnom u apostolatu. U dobi od 9 godina čitao je udžbenike računalnog inženjerstva koje je kupio na Politehničkom sveučilištu u Milanu. Naučio je algoritme s kojima je radio programe, zatim web stranice za župe, isusovce, Vatikan. Nije to učinio za svoju osobnu slavu nego za Nebesku slavu. Da bi to postigao, potrošio je sate na to.
Carlo je također stvarao izložbe na različite teme kršćanske vjere, uključujući i izložbu o euharistijskim čudima koja je postigla veliki uspjeh. Kako je nastao ovaj projekt i kakvim je plodovima urodio?
Izložba o euharistijskim čudima sada obilazi svijet, po svim kontinentima. U Sjedinjenim Državama izložena je u više od 10 000 župa. Zatim u Singapuru, Kini, Japanu, Africi, Indiji… To je međunarodna izložba. Karlo je počeo prikupljati građu 2000. godine, kada je imao 9 godina. Išli smo na hodočašće u Lanciano i on je bio jako impresioniran tim euharistijskim čudom . Odatle je došla ideja da se napravi nešto što će ljudima prodrmati savjest, izvući ih iz njihove klonulosti, iz njihove mlakosti. Jer nema više te svijesti da je Krist stvarno prisutan u posvećenom kruhu i vinu.
Kao što vidite, klupe su ispred tabernakula uvijek prazne. Tako je izložba rođena i raširena svijetom, odmah nakon njegove smrti. Karlo je odmah postao poznat kao svetac jer su ljudi znali da je on mladić čiji je život bio u skladu s onim u što je vjerovao. Zašto sveci privlače? Budući da je Krist skriven u njima, oni su Kristonosci. Karlo je uvijek govorio da se moramo sami „euharistizirati“, jer tada postajemo zarazni Kristom. “Biti uvijek sjedinjen s Isusom: to je moj program života”, govorio je.
U svojoj knjizi, Tajna mog sina Carla Acutisa , kažete da ste imali intuiciju da će vaš sin prerano napustiti zemaljski život. Je li vas Gospodin pripremio za ovu kušnju?
Da, imala sam taj unutarnji osjećaj pred relikvijom vela Djevice Marije, u vašoj prekrasnoj katedrali u Chartresu. To je posebno mjesto s jakom duhovnošću jer je to mjesto gdje se ljudi stoljećima mole. Čak i Carlo, koji je bio tako blizak Isusu – on to nije shvaćao, ali nam je rekao stvari koje su se kasnije obistinile. Na primjer, odmalena je govorio da će uvijek ostati mlad i da će umrijeti jer će mu puknuti vena u mozgu (to se dogodilo zbog leukemije). Također je rekao da će umrijeti kada bude imao 70 kg. I to se dogodilo. Kad mu je dijagnosticirana leukemija, došao je u bolnicu i rekao: "Mama, neću odavde izaći živ, želim da to znaš, ali ću ti poslati puno znakova." Bio je vrlo miran, uvijek s osmijehom; nikada se nije bunio. Kad bi ga netko upitao: "Patiš li?" odgovorio bi: "Ima ljudi koji pate više od mene." Dao je primjer svetosti u smrti. Shvatila sam da se ne mogu žaliti, da je to vrhovna volja Božja: Carlo je spreman i zreo za Nebo. Bio je dječak savršenog i čestitog života, izuzetne čistoće, velikodušnosti, dobrote... Nikada nismo ni najmanje sumnjali da je on već u raju.
Kada je vaš sin ekshumiran, njegovo tijelo je pronađeno u izvanrednom stanju. Danas je u Asizu, u Svetištu ogoljenja svetoga Franje a srce mu je u relikvijaru u bazilici sv. Marije Velike. Možete li nam govoriti o njegovim relikvijama?
Doista, Carlo je pronađen netaknut. Uspjeli su ga obući. Organi su mu bili netaknuti, kao i srce, koje je potom nošeno u procesiji tijekom proglašenja Karlova blaženim u Asizu. Relikvije su korisne jer sveci, koji imaju mnoge zasluge na nebu, mogu posredovati da Gospodin čini čuda. Nikad ne zaboravimo da je sve ovo djelo Gospodnje. Kada ljudi dođu u dodir s tim relikvijama, ili kada se relikvije izlažu ili nose u procesiji, dolazi do iscjeljenja i oslobođenja. Oni čine mnogo dobra, a to nije novost.
Naime, Crkva je uvijek štovala relikvije svetaca, još od prvih stoljeća kršćanstva. Tako nastavljamo ovu tradiciju Crkve.
Carlo Acutis je 10. listopada 2020. proglašen blaženim. Mislite li da će vaš sin uskoro biti proglašen svetim? Što je za to potrebno?
Nadamo se. Za kanonizaciju još jedno čudo treba priznati liječnička komisija. Optimistični smo jer ih viđamo puno. Svaki drugi dan dobivamo vijesti o mogućim čudima: o izlječenjima od raka, o izliječenim bez operacije, o ljudima koji nisu mogli imati djece... Onda će ih Crkva analizirati u dogledno vrijeme. Važno je znati da ne predlažemo deset odjednom, nego jednog po jednog, a onda su potrebni mjeseci da se svako analizira. Ovisno o vrsti čuda, svi se liječnici moraju složiti, što se tiče čuda beatifikacije. Zatim ide u teološku komisiju pa u komisiju kardinala. Ovo je put. I na kraju zadnju riječ ima Papa.
Karlo je bio mladić koji je išao protiv struje. Živimo u svijetu u kojem je teško bezrezervno slijediti Boga. Što bi vaš sin savjetovao mladima danas?
Sigurno bi im savjetovao da budu Božji influenceri a ne influenceri ništavnog. Stvari na zemlji su stvari koje prolaze i više neće postojati. Ostat će koliko smo ljubili Boga iznad svega, a svoga bližnjega kao samoga sebe. Isus govori svakome od nas: “Idite po svem svijetu. Navještajte Evanđelje.” On nas sve poziva da budemo apostoli, bez obzira na naše životne okolnosti. Zato se prije svega odazovimo i budimo Kristonosci. Kažem mladima: Nemojte banalizirati svoj život, uvijek budite povezani s Nebom, a da bismo bili povezani moramo moliti. Ako molimo, Bog nas vodi i mi smo poslušniji njegovim nadahnućima, da idemo i hodamo ravno pravim putem. Dakle, Karlo je mladić vašeg vremena, koji je živio ono što i vi živite, s istim opasnostima, radostima i tugama. Znao je odoljeti i pobjeđivati u svojim borbama! Znaj da je Isus veliki prijatelj i da su sakramenti velika sredstva. Iskoristite ovu sjajnu priliku!
Antonija, možeš li završiti molitvom za sve čitatelje Aleteie u svijetu, po zagovoru tvog sina, blaženog Carla Acutisa?
Kako je Carlo znao reći: “Ne ja, nego Bog; ne moje vlastito samopoštovanje, već Slava Božja.” Gospodine, neka uvijek bude volja tvoja. Nikada ne zaboravimo moliti tvoju Djevicu Mariju za pomoć. Neka nam ona uvijek bude sigurno utočište! Ne zaboravite njezin poziv na molitvu krunice svaki dan. To je vrlo moćno sredstvo kojemu je Sveto Trojstvo dalo izuzetnu moć. Zato iskoristimo to i slijedimo savjet Neba. Ne zaboravimo svaki dan ići na euharistijsko klanjanje i svetu misu, a ako to nije moguće, molimo se da možemo ići češće.
To je ono što moramo tražiti od Gospodina: prije svega duhovne milosti, da ozdravimo svoje duše i budemo spremni otići izravno u Nebo. To tražim od vas, čitatelji Aleteie! Carlo… moli za nas!
