•Kad ste čuli za ukazanja i što ste u tim trenutcima pomislili o dječjim izjavama?
Vijest sam čuo drugi dan, u robnoj kući u Čitluku. Jedan me prodavač pitao što se to događa u nas u Bijakovićima. U prvim sam trenutcima bio rezerviran više nego što treba. Neki naši župljani odmah su povjerovali, a sjećam se riječi pok. Janka Vasilja, koji je kazao: «Vidjet ćete, u Međugorju se događaju velike stvari.»
•Kad ste otišli na Podbrdo?
Na Podbrdu sam bio treći dan. Uskoro se u crkvi počela slaviti Misa, pa smo išli gotovo svaku večer jer nas je nešto silno nosilo. Nisam išao samo ja, već sva moja obitelj, i sve obitelji iz župe, svi smo išli na večernju Misu. Jest to bilo vrijeme velikih radova na njivi i vinogradu, ali se odjedanput našlo vremena za svakidašnji odlazak u crkvu. Crkva je stalno bila puna župljana, i dobro bi bilo da je to netko snimao, da danas vidimo kako je to bilo -možda bi nas povuklo da smo opet takvi. Radilo se o zanosu, ali ne samo o njemu - radilo se o živoj vjeri koja se samo u to vrijeme mogla doživjeti.
•Jesu li se ljudi mijenjali?
Bilo je puno promjena. Čovjek je bio spreman pružiti ruku pomirenja. Ali, kako život traje svaki dan, a mi smo na Zemlji, a ne u raju, prolazimo iskušenja. Oni koji su ustrajali, nastavili moliti, više su bili spremni živjeti u miru s drugima. Oni koji nisu molili teže su dolazili do mira i promjene.Vodio nas je prst Božji
•Bili ste svjedok obrane na suđenju fra Jozi Zovki. Kako je doživljeno fra Jozino uhićenje?
Ljudi su o tome napisali i knjige, može se o tome dosta govoriti. Kad je fra Jozo odveden bili smo navečer u crkvi na Misi, bilo je vruće i bila je puna crkva. U jednom je trenutku izišao fra Zrinko (međugorski kapelan) i sa suzama u očima kazao da je to jutro fra Jozu milicija odvela u nepoznatom pravcu. Nakon tih fra Zrinkovih riječi čuo se plač u crkvi, ali su ljudi bili nekako ponosni, znali su da komunisti nemaju zadnju riječ. Fra Jozo je propatio, ali sigurno se Gospodin preko njega proslavlja.
•Od Vas je zahtijevano da lažno svjedočite protiv fra Joze?
Traženo je to od mene, pozvao me na razgovor jedan zaposlenik u tadašnjoj vlasti. Kad sam od kuće pošao na razgovor malo sam se bojao, pa sam molio Zdravomariju i na riječ Marijo tolika je sigurnost u mene dolazila da se ničega nisam plašio. Takav sam osjećaj posebno imao kad sam prolazio kraj stare crkve. Pritisak je na mene vršen u školi u Bijakovićama, govorili su protiv fra Joze, ali na me nisu mogli utjecati. Bog je sve držao u svojim rukama i zato oni koji su htjeli sve srušiti nisu ništa mogli učiniti. Bilo je svega, suza i radosti, ali nas je sve vodio prst Božji.
•Kad ste povjerovali u istinitost dječjih riječi?
To kod mene nije došlo odjednom. Najprije me je nešto povuklo na molitvu i kroz molitvu, jednostavno sam bio siguran. Ne znam kako, ali bio sam sto posto siguran da djeca govore istinu.Zanos i čvrstina u vjeri danas nisu kao nekad
•Naša je župa danas svjetsko središte molitve. Kakvom vidite župu danas, a kakvom prije četvrt stoljeća?
Ima i danas, kao i tada, dosta dobrih stvari. Ipak, zanos i čvrstina u vjeri nisu kao nekad. Moja baka mi je pričala kako se u nas i prije sto godina molila krunica, i to sva tri dijela. Imamo molitvu, imamo ukazanja, pa bi dobro bilo upitati se kako je danas. Čak bih mogao reći da i naši svećenici trebaju na tome malo više raditi, ne zato što oni nisu dobri, već zato što mi nismo dovoljno dobri.
•Kad susretnete stranca, hodočasnika, što mu kažete?
Kad vidim tolike ljude, često razmišljam i sam sebi kažem da pogledam te ljude, njihovu upornost i vjeru. Novac ne smije biti na prvom mjestu, premda se mora živjeti i zarađivati. Kad sam više u molitvi jasnije mi je da hodočasniku treba pružiti ono po što je on došao. Moramo mu biti primjer, svi smo na to pozvani. Hodočasnik na nama treba vidjeti ono što se ovdje događa. Nažalost, često nije tako...
Glasnik mira
