Unatoč brojnim duhovnim obnovama u domovini pronašli ste vremena i za Hrvate u Njemačkoj. Četiri desetljeća misništva je iza vas. Kod vas se vidi duhovna vitalnost s obirom na duge godine svečeništva, odakle ta vitalnost?
Ja vjerujem da je ta snaga samo od Boga. Jer, ne samo da su iza meine 43 godine svećeništva, nego i 70-ta godina života. Ali, ja računam: dok me Bog treba, dat će i snage. Spreman sam povući se kad mi to sile ne budu više dopuštale. Zahvalan sam Bogu za svaki dan.
Koji je smisao duhovnih obnova i seminara, što takvi susreti mogu čovjeku vjerniku ponuditi i značiti? Zašto duhovna glad?
Duhovne obnove su nešto što bi trebalo biti redovito u životu vjernika. Svi ljudi napreduju, školuju se, postižu diplome, idu na postdiplomske studije, nastavljaju po kongresima i stručnim sastancima napredovati u struci. To je normalno. Bilo bi nelogično da čovjek živi cijeli život od vjeronauka što ga je primio do svoje 15. godine kad je primio krizmu i kako ljudi kažu: kad je sve obavio! Takva infantilna vjera ne bi čovjeka mogla iznijeti kroz sve muke života. A životne potrebe su velike. Zato je normalna i glad za svjetlom vjere u olujama života.
Može li se čovjek osloboditi patnje i problema koje nosi sa sobom?
Svi mi moramo živjeti s poteškoćama života. Nema nikoga tko ne bi imao neke probleme. Ja vjerujem da se uz oživljenu vjeru čovjek može bolje nositi s poteškoćama i da ih može i prevladati. Tu je već na djelu sigurno i milost Božja koja jače djeluje u nama i na nama kad smo s Bogom dublje povezani.
Postoje dvoumljenja, mnoge osobe su u nekakvom provokativnom djelovanju i sumnji. Što biste rekli onima koji ne vjeruju i onima koji sumnjaju?
Vjera nije neki čarobni štapić. Valja se boriti. Ali sam siguran da vrijede i Isusove ponude: „Dođite k meni svi vi izmoreni i opterećeni, ja ću vas odmoriti.“ Ili: “Ne bojte se!” Sve nam to poručuje Isus. A ja vjerujem da je on uskrsnuo od mrtvih i da je sada život prisutan u Ckrvi i u sakramentima vjere.
Koji su duhovni plodovi u Taboru najvidljiviji i najuočljiviji?
Tabor je za meine divno mjesto. Kao u evanđelju: Gora preobraženja. Ljudi s tabora odlaze hrabriji i radosniji. Mnogi se javljaju kako im se život promijenio na bolje. Zahvalan sam Bogu za svako takvo svjedočanstvo. Godišnje prođe kućom i do 30.000 vjernika.
Možete li protumačiti duhovne fenomene, dar ozdravljenja, dar u jezicima, dar oslobođenja, dar proroštva, kako gledate na te darove?
Previše pitate. To je već povezano s čudesima. Ja vjerujem da Bog djeluje na božanski način, a to uvijek nadilazi naše ljudsko poimanje. Tako i posebni darovi koji se katkada očituju preko nekih pojedinaca. Bog i danas govori, treba ga čuti; Bog i danas ozdravlja, treba to prepoznati; Bog i danas prima našu molitvu, valja moliti srcem.
Što znači doživjeti susret s Isusom? Mnogi vjeruju u Isusa, ali što znači osjetiti ga u svojoj obitelji, poslu, životu…, što treba učiniti da bi ga doživjeli?
Imam osjećaj da neki ljudi vjeruju u Isusa povijesti, da čak s povjerenjem slušaju evanđelje i izvještaje o njegovim divnim djelima i riječima. No, nekako uvijek s predznakom 'u ono vriijeme'. A ja vjerujem da je uskrsnuli Isus danas u Crkvi živ. On je rekao 'Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime tu sam ja!' Mi doduše Isusa ne vidimo tjelesnim očima, ali on je tu. Upravo bih duhovnim obnovama htio pomoći ljudima da dođu do tog iskustva vjere. A kad se s Isusom živi, ide na posao, komunicira s ljudima, onda sve postaje oplemenjeno njegovom dobrotom i snagom.
Što učiniti nakon seminara?
Uvijek preporučam vjernicima da nakon seminara duhovne obnove moraju nastaviti živjeti disciplinirano, vjernički, to znači da se svaki dan mole i čitaju Sveto pismo, da idu redovito nedjeljom na svetu misu, da se uredno ispovijedaju i potom da žive kako su obećali. To je čista disciplina vjere. Bez toga nemaju smisla ni duhovne obnove, jer bi to bio samo kao neki duhovni turizam, a ne život iz vjere.
Kako gledate na Hrvatske katoličke misije u iseljeništvu, koliko su one prema vašem mišljenju važne za našeg čovjeka izvan domovine?
Ne znam vam pravo reći. Ja bih volio da se svi Hrvati vrate u domovinu. Volio bih da u domovini postoji takva mogućnost zaposlenja i života. Ali, ne bih mogao sebe zamisliti da živim u inozemstvu. Nekako mi se čini kao da je tamo neki umjetni život, otuđen. Vjerujem da su Misije pravi blagoslov za naše ljude, jer se tu održava u životu što je tipično hrvatski, osim onog vjerskog. Ljudi se susreću, prepoznaju, udružuju, hrabre i primaju snagu za život.
Je li danas inozemna pastva dovoljno povezana sa maticom domovinom? Je li prisutnost bila jača za vrijeme rata, nego danas? Što bi se trebalo dogoditi da se ta povezanost pojača?
Ja vjerujem da postoji lijepa povezanost Crkve kod nas i u inozemstvu. Uvijek bi moglo i bolje. Međutim, često svećenici iz domovine dolaze i pomažu u redovitoj inozemnoj pastvi. Ne sviđa mi se da inozemstvo teži k tome da se asimilira hrvatske katolike u Crkvu ove zemlje. Bez daljnjega mora se živjeti tu gdje se nalazite, mora se surađivati s tom Crkvom.
Mora se i toj Crkivi (kod vas konkretno u Njemačkoj) darovati svoje matično svjedočanstvo žive vjere i time obogatiti svaki pozitivni napor njemačke Crkve. A opet, osjećam da se ne smije izgubiti ništa od one snage što je ima Crkva u Hrvata. I u tome je suradnja domovinske Crkve i ove u dijaspori vrlo važna. Bog neka vam da snage da ne padnete pod utjecaj mentaliteta svijeta u kojem živote, a to je po meni mentalitet hedonizma i materijalizma. Blagoslivljam vas!
U subotu, 7. prosinca u 4 sata umro je veliki Božji čovjek, čovjek velika srca koje je gorjelo za spasenje duša. Osvajao ih je za Krista jednostavnošću, neposrednošću, toplinom, osmjehom, kakvom prisnom gestom. Fra Zvjezdan Vjekoslav Linić rođen je 1. ožujka 1941. u Svilnom, u blizini Gospinog svetišta Majke Milosti na Trsatu.
Zaređen je za svećenika 29. lipnja 1967. na blagdan sv. Petra i Pavla u crkvi sv. Franje na zagrebačkom Kaptolu. Zaredio ga je tadašnji nadbiskup kardinal Franjo Kuharić. Svoj pastoralni svećenički život posvetio je najviše mladima i Franjevačkom svjetovnom redu. Velikom broju mladih pomogao je da kroz sakramente kršćanske inicijacije uđu u Crkvu, da upoznaju Krista Spasitelja. U Franjevačkom samostanu u Samoboru je fra Zvjezdan Linić organizirao i držao brojne tečajeve duhovnih vježbi, seminare duhovne obnove i sl. za sve staleže u Crkvi.
