Početak
Na upit farizeja o dopuštenosti otpuštanja žene Isus ukazuje da je rješenje sadržano u samom početku stvaranja (Mt 19,3-12). To vrijedi ne samo za brak nego i općenito jer je tada Bog ukazao kakav bi trebao biti ljudski život na zemlji. Logično je da se to nalazi na samom početku stvaranja jer Bog nije stvarao slučajno nego s ciljem. On nam je dao život, održava nas neprestano u njemu, ali i ima plan kako se možemo u njemu ostvariti. U Knjizi Postanka imamo izložen Božji naum za svakoga čovjeka koji nam je dostupan i ima neprolaznu vrijednost. Vremena i okolnosti se mijenjaju, ali ljudska narav ne, a ni Božji zakoni jer Bog sve što čini, čini dobro. Prema tome nema mjesta kod Boga za promjenjivost, preinake, popravke.
Relativizam je izum paloga čovjeka i grešnih struktura našega vremena pa mi više ne znamo ne samo što je brak i obitelj nego ni što je ljudska narav ili muško i žensko.
Bog samo za čovjeka kaže da ga je stvorio na svoju sliku i to kao muško i žensko (Post 1,26-27). Čovjek je stoga bogolik i kruna stvaranja. Jedinstvo muškarca i žene, po istoj ljudskoj naravi, u različitosti dva spola tvori sliku Božju. Zato rat koji vodi rodna ideologija protiv spolne različitosti ide za tim da iznakazi sliku Božju u čovjeku odnosno to je rat protiv Boga. Radi samoga čovjeka „nije dobro da bude sam” i zato je pozvan da ostavi roditelje i bude „jedno tijelo sa svojom ženom (Post 2,15,18-25). Ovo jedinstvo nije samo tjelesno nego pretpostavlja ono spoznajno, voljno, čuvstveno a poglavito duhovno. Pali ljudi to stalno sabotiraju i gledaju kako drugoga ne gledati kao sebe nego kao drugog ili čak i sredstvo. Danas se to pretvorilo u nesmiljeni rat između muškarca i žene.
Poslanje muškarca i žene
Nakon stvaranja čovjeka Bog blagoslivlja muškarca i ženu i izlaže što od njih očekuje:
„Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite!” (Post 1,28).
Blagoslov je ovdje vezan s rađanjem i predstavlja jamstvo Božje pomoći. Istina, Bog jednako postupa i sa životinjama, no one se razmnožavaju nagonski, a jedino čovjeku je dano da može spoznati što se traži od njega i slobodno se odlučiti da ima potomstvo. Dragovoljno ispunjenje ovoga naloga jedno je od najvećih djela što čovjek može učiniti na ovoj zemlji jer time postaje sustvaratelj Božji. Kako jedino čovjek ima besmrtnu dušu, njegovo potomstvo ostaje u vječnosti. Ova, kronološki gledano, prva Božja zapovijed izražava se trima glagolima gdje svaki nosi svoju poruku. Sam broj tri označava puninu kao kada slavimo Boga govoreći tri puta svet.
„Plodite se”: izraz plodnost danas izaziva određeni zazor za razliku od prije jer, pod utjecajem negativne promidžbe, podsjeća na nešto životinjsko i kao da je protivna ljubavi dok je u Božjoj namisli ona dana da jača i uvećava ljubav među supružnicima. Suvremeni čovjek, poglavito „kulturom” ubijanja nerođene djece, ugrozio je funkcioniranje naravi jer se sve manje zna radovati djetetu.
To je naš najveći narodni grijeh i hvala Bogu što nam šalje kazne za njega: ratove, neprijateljske susjede, križne putove, komunizam, protunarodnu demokraciju, bezbožni globalizam…
Το znači da za nas još ima šanse i da nas Bog nije otpisao kao neke druge narode koji su se posve odmetnuli.
„Množite”: označava brojčani rast a ne minimalizam jedno ili dvoje djece. Moglo bi se zaključiti, posebno imajući na umu koliko traje plodnost čovjeka, da je optimum dvoznamenkasti broj djece. Istina da je to teže ostvariti u modernom načinu života koji je upravo zamišljen tako da se nema djece. No tko nam brani da se vratimo na stari način života: odemo živjeti na selo, tehnologiju svedemo na minimum kao Amiši, obnovimo obiteljske veze, ponovno uspostavimo mrežu uzajamne solidarnosti, nasljedujemo konkretnu ljubav prvih kršćana…
Ipak, brojno potomstvo se donedavno držalo Božjim blagoslovom što u stvarnosti i jest. Danas je i veliko svjedočanstvo da je Bog jedan i da je svemoguć jer se ide protiv struje i zato mu pripada i posebna nagrada.
„Napunite zemlju”: nismo to ispunili jer s postojećom tehnologijom i obradivim površinama mogli bismo smjestiti i prehraniti pet puta više ljudi.
Štoviše, ide se zatim da se stanovništvo na zemlji desetkuje svodeći ga na jednu milijardu ili čak na svega pola milijarde. Provodi se, kako je ukazao Ivan Pavao II., „zavjera protiv života” koja se sada očituje i u sustavnom uništavanju proizvodnje hrane. Razlog je navodno briga za planet Zemlju čije se štovanje širi svugdje kao božice Geje. Bog nije rekao da se klanjamo zemlji jer je to idolopoklonstvo, nego da je napučimo i sebi podložimo. To smo dužni činiti i onda kada je to zakonski prijestup i zločin kao u slučaju Židova u egipatskom ropstvu koji su i tada, unatoč zabranama, nastavili rađati djecu.
Nakon istočnoga grijeha prva Božja zapovijed nije opozvana, samo se ženi s porodom vezuju muke a muškarcu s radom trud i napor (Post 3,16-19). Nakon potopa na novom početku ljudskoga roda Bog Noi i njegovoj obitelji nakon blagoslova daje istu zapovijed. Njezinu bitnu važnost naglašava i time što ju tom prigodom ponavlja dva puta: „Plodite se i množite i zemlju napunite” (Post 9,1;7).
Svetost
Kad imamo dobre temelje, onda se na njima może graditi dalje. Isus od nas traži Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski” (Mt 5.48). Ovo je poziv na svetost, a Crkva nam je Drugim vatikanskim saborom osvijestila da se odnosi na svakoga kršćanina. Vjerujemo u općinstvo svetih što podrazumijeva da nitko ne može doći u raj ako prije ne postigne svetost. To je zadaća koja nadilazi ljudske sile, ali Bogu je sve moguće. Svetost nam je Krist omogućio svojim otkupljenjem. No Bog koji nas je stvorio bez nas, ne želi nas spasiti bez nas. Potrebna je naša suradnja a ona se sastoji, kako je pojasnio Benedikt XV. samo u sukladnosti volji Božjoj koja je izražena u stalnom i savjesnom ispunjavanju svojih staleških dužnosti. To traži maksimalni i postojani angažman u onome što nam je povjereno od Boga. Uspjeh se procjenjuje snagom koju ljubav dostiže u duši, upravo jer se savršenstvo kršćanskoga života sastoji bitno u ljubavi. U naše vrijeme to nam je zorno pokazala Mala Terezija.
Za supružnike je glavna staleška dužnost po kojoj, uz pomoć Božju, postižu svetost otvorenost prema životu i odgoj djece. Upravo jer Bog zna da je to zahtjevno, brak je sakrament po kojemu kršćani dobivaju potrebnu milost da mogu iznijeti sve izazove i okrenuti ih na dobro.
Nažalost, sve manje ljudi danas zasniva obitelj pa tu, u pravilu, griješe propustom i otežavaju sebi postizanje svetosti. Neki su se onesposobili za rađanje fizički, primjerice promjenom spola, a neki psihički jer se boje djece (pedofobija) i odgovornosti, a ljubav su zamijenili jalovim spolnim užitkom.
Mnoga ova pogrešna shvaćanja su prisutna i kod oženjenih kršćana do te mjere da se sve više proglašava ništavost ženidbe jer se ne želi imati djecu. Potrebno je stoga ponovno otkriti ljepotu braka i ljubav prema djeci kako bi se vratile neophodne pretpostavke za ostvariti volju Božju. Ipak za bračne drugove nije dovoljno da se ima djecu samo zato da se ispuni dužnost jer su kršćani pozvani na više. Od vjernika se traži da ono što Bog traži prihvate s uvjerenjem, velikodušno i zahvalno provode u djelo svjesni da je to dobro. Bog, kako kaže Pismo, ljubi radosna darivatelja” (2 Kor 9,7). No nadasve djeca trebaju biti plod ljubavi muža i žene, a ujedno i njihove ljubavi prema Bogu. To je za sve one koji imaju bračni poziv redoviti put savršenosti.
Izvor: svjetlorijeci.ba
