Uoči najvećeg kršćanskog blagdana, Uskrsa, u Kući susreta Tabor u Samoboru, mjestu koje će u kolovozu proslaviti 20 godina postojanja, i u kojem je neizbrisiv trag ostavio također jedan veliki franjevac i karizmatik, fra Zvjezdan Linić, piše Jutarnji.hr u razgovoru s fra Ivanom.
U razgovoru fra Ivan jednostavno osvaja na prvu otvorenošću, skromnošću, bliskošću i jasnoćom izgovorenih riječi.
U njegovim riječima nema pretjeranog teološkog filozofiranja, ne postavlja se kao autoritet, ne razgovara s visoka, ne osuđuje niti proziva, i to su svakako samo neke od odlika koje taj simpatični franjevac živi otkad je postao redovnik.
Bilo da je početkom 90-ih širio franjevačku karizmu među mladima, osnivajući Franjevačku mladež, bilo da je 13 godina kao generalni asistent franjevačkog Reda male braće za Franjevački svjetovni red i Franjevačku mladež putovao svijetom i, primjerice, u Kini, Vijetnamu, Maleziji širio poslanje “siromaha iz Asiza”, bilo da već tri i pol godine prima mnogobrojne vjernike koji utjehu i mir traže u Taboru.
U našem razgovoru riječ ljubav istaknuo je više od 50 puta. Više od 30 puta istaknuo je riječ nada. Isto toliko puta spomenuo je riječ oprost.
Za fra Ivana Matića upravo te riječi poruka su Uskrsa.
Kako tu poruku Uskrsa prihvatiti danas?
- Poruka najveće ljubavi prije svega se može shvatiti u kontekstu Uskrsa. Netko je dao svoj život za nekoga. Zar nema veće ljubavi od toga? Umrijeti za nečiji život. Mi o Uskrsu upravo slavimo Božju ljubav, slavimo raspetu ljubav za svakog čovjeka. Ta Ljubav, koja je visila na križu, daruje novi život. I to je temeljna poruka Uskrsnuća. I to se vrlo jednostavno može protumačiti u svakodnevnom životu. Onaj tko se daruje, tko ljubi, već u sebi nosi dimenziju novog života. Tamo gdje je ljubav, gdje je praštanje, tamo je život. Tamo gdje nema ljubavi, gdje nema praštanja, događa se razdor, događa se mržnja.
Čini se da upravo u takvom svijetu razdora, mržnje i nesigurnosti mi danas živimo. Dojam je da mržnja pobjeđuje ljubav.
- Ratovi, ubijanja, stradavanje nedužnih, nesigurnost u svijetu u kojem živimo svakako su znakovi. No, ne bih se složio da živimo u svijetu u kojem nema ljubavi. Često razgovaram s ljudima, i u tim razgovorima osjećam da ljubav postoji. Ta ljubav je tiha, nekad nečujna i neprimjetna, ali postoji. Ono što je zlo, ono što je mržnja, to se očituje na način da to odmah čujemo i vidimo i zgrozimo se nad tim. I naravno da se pitamo je l’ ta mržnja, je l’ to zlo jače od ljubavi i dobra. Siguran sam da to nije istina. Ljubav se, istina, ponekad sakrije, no to ne znači da je nema.
Onda je dojam da se ta ljubav, u svijetu u kojem živimo, dobro sakrila.
- Gledajte, čovjek je slobodno biće, ima slobodnu volju i na njemu je hoće li biti otvoren za ljubav ili ne. U čovjeku je odgovornost, hoće li ljubiti ili mrziti. U svojoj biti, svaki čovjek traži ljubav, traži da ga netko lijepo prihvati, da netko s njim lijepo porazgovara. To je nešto što je važno svakom čovjeku. I ako čovjek želi, budući da je slobodan, može biti za dijalog i praštanje. Znam da i kad netko želi voljeti i praštati, može naići na zid. Nailazi na neku vrstu neuzvraćene ljubavi. A to je možda i najveća i najdublja bol, kad ljubav bude neuzvraćena, odbačena, zgažena, iznevjerena. No, pogledajmo to na primjeru Isusa Krista. On je imao povjerenje u nas, njegova je ljubav bila potpuna prema ljudima, no nije naišla na odgovor. Ljubio nas je do kraja, no mi mu tu ljubav nismo uzvratili. Dakle, on je osjetio bol u cijeloj svojoj punini jer njegova ljubav nije bila ljubljena. No, za razliku od nas, on nije odustao. I to je možda najsnažnija poruka Uskrsa. I to može biti poziv nama.
Za ovo što vi govorite potrebna je velika snaga i prije svega nada da sutra može biti bolje. No, svijet je gotovo na rubu rata, naša svakodnevica je nesigurnost, kako zbog terorističkih napada, tako i zbog financijske nestabilnosti.
- Teško je gledati sve one prizore ubijenih, odbačenih, zanemarenih. To je konkretna stvarnost koja se događa čovjeku, baš zbog toga što postoji druga strana. Strana koja ne poštuje drugu osobu, koja odbacuje druge. To su stvarnosti zla, tame, grijeha. Mi ne možemo pobjeći od takvih stvarnosti. Ali treba pokušati biti drukčiji, ne dopustiti da se i naša srca zatruju mržnjom. Bog tu pomaže. I to ne govorim ja, to mi govore oni koji dolaze u Tabor. Ti ljudi svjedoče da su osjetili snagu vjere, da mogu podnijeti teškoće u koje su upali i pokrenuti sebe. Mnogi su kroz takva teška trpljenja otkrili Boga. Božju snagu u sebi ponekad ne prepoznajemo, neki, naravno, misle da i nije riječ o ljubavi Božjoj, ali se zapravo pitaju odakle im snaga da izdrže nepravdu. Vjerujem da je to od Boga, da je Bog prisutan u svakom čovjeku, bez obzira na to kakva je čovjekova stvarnost trenutačno.
Kako dati poruku nade ljudima u Hrvatskoj koji su nezaposleni, blagajnicima u Konzumu, poljoprivrednicima koji ovise o Agrokoru, mladima koji odlaze iz Hrvatske?
- Poruka nade ide u smislu da svatko od nas ima odgovornost. Svi smo mi pozvani da odgovorno radimo svoj posao. Problem je nastao jer te odgovornosti nije bilo. Samim tim, nema iskrenosti u tim odnosima. Ako je netko spreman radi svojih interesa pogaziti dostojanstvo osobe, obitelji, naroda, to je onda problem grijeha zla koji je zahvatio srce. Jer samo se tako, tom nebrigom za druge, mogu protumačiti odluke nekih osoba, institucija, korporacija. Kako mladi mogu biti sigurni ako sada nemaju sigurnost posla? Čemu pričati o budućnosti ako mladi danas nemaju posao i sigurnost za vlastitu obitelj? Čemu pričati o budućnosti ako se sada ništa ne događa?
Čija je to odgovornost?
- Odgovornost je na svima koji imaju moć odlučivanja, bez obzira bili to političari ili vlasnici različitih grupacija. Odgovornost je na onima koji vode društvo. Oni bi trebali naći način kako mladima osigurati posao, onima koji pak rade osigurati da mogu brinuti o svojoj obitelji, da žive bez straha da će im netko oduzeti posao ili stan u kojem žive. Da žive život dostojan čovjeka. No, to je potrebno odmah, sada, danas. Bez filozofiranja, konkretno. Posebno me pogađaju odlasci mladih. U ovo vrijeme korizme imao sam priliku obići Vukovar i Knin. Osim toga, mnogi mladi dolaze i u Tabor. I oni su vrlo jasni kad opisuju svoje probleme. Jednostavno, nemaju mogućnost da svoju sposobnost očituju kroz radno mjesto. I to u mjestima u kojima žive. Ne osjećaju sigurnost i zato odlaze. Jer svojim obiteljima ne mogu osigurati najosnovnije. I naravno da će sreću potražiti drugdje. To je žalosno, to je teško i bolno slušati.
Što je s Crkvom? Može li Crkva dati više? S oltara se često proziva, ali bez konkretnih mjera.
- Bit naše franjevačke karizme je biti s ljudima. Crkva se mora približiti ljudima i ići u susret ljudima koji su na rubu, kako govori i naš papa Franjo. To i jest bit Crkve. Biti s narodom i ići ususret čovjeku. U tom kontekstu treba se sjetiti Isusovih riječi, koje su univerzalne i koje govore kako treba konkretizirati djelotvornu ljubav. Bio sam gladan i dali ste mi jesti. Nema tu filozofiranja. Netko je gladan, daš mu odmah jesti. Bio sam žedan, dali ste mi piti. To je ta konkretnost o kojoj govorim. Dakle, bio sam ranjen, bio sam bolestan, bio sam ovakav ili onakav, a vi ste mi pomogli. Crkva to živi i naviješta. Tu ne govorim o crkvi kao pojmu, nego o ljudima s imenom i prezimenom koji konkretno pomažu. Moram reći da se u današnjem svijetu često ne vidi što točno radi ta konkretna Crkva, naši laici i župe. Tih vijesti nema u medijima. Konkretne stvari koje radi Caritas. I toga nema u medijima. Na kraju krajeva, to se ne radi da bi dospjeli u novine. Ali i to je jedan od razloga zašto se stječe takav dojam da Crkva promatra sve sa strane.
Vjerujete li vi da je hrvatsko društvo podijeljeno?
- Podijeljenost u narodu često forsiraju političari. Na taj način se dolazi do vlasti ili se odlazi s vlasti. Sad, koliko je to stvarna istina, ne znam. Ja nemam takav dojam. Često kad razgovaram s ljudima različitih političkih opredjeljenja i stajališta, i kada je razgovor iskren, te podjele ne vidim. Meni se čini da su one nametnute.
Ipak, podjela ima, posebice ekonomskih. Narod je podijeljen sve više i više na one koji imaju previše i one koji imaju premalo. Kako je moguće da netko ima sve samo zato što pripada određenoj skupini, određenoj kasti ljudi koji imaju novac i moć? I takvi često zanemaruju one koji nemaju osnovno za svakodnevni život. Ljudi se često dijele na temelju ideologije, a svi oni, zapravo, u stvarnosti, imaju samo želju - imati normalnu svakodnevicu. Nažalost, nemaju je svi.
Jesu li oni koji imaju moć i bogatstvo povlašteni u Hrvatskoj? Dojam je da takvi ne moraju prolaziti kroz križni put kroz koji svakodnevno prolaze obični građani?
- Mogu govoriti samo iz osobnog kontakta s ljudima koji dolaze na duhovnu obnovu u Tabor i s kojima se susrećem. Prema mom iskustvu, smatram da ne možemo generalizirati da oni koji imaju novac i moć, koji na prvu imaju sve, ne prolaze kroz križni put. Ovdje u Taboru naslušao sam se svjedočanstava ljudi koji govore da bi dali sve svoje bogatstvo za mir u obitelji. U takvim obiteljima često baš zbog moći i novca postoji razdor, obitelj je razdijeljena, a mir se traži u različitim ovisnostima. I onda, umjesto mira, upadaju u dublje zlo. I ti ljudi koji na prvu imaju sve, ovdje u Taboru svjedoče sav besmisao života koji su gradili isključivo na materijalnom. I žale za tim.
Kako gledate na papu Franju, na njegovo djelovanje? Je li on uistinu veliki reformator ili je nastavio put svojih prethodnika?
- Papa Franjo naviješta Evanđelje. I to je to. Naviješta Božju ljubav prema svakom čovjeku. Ta poruka može doći do svakog čovjeka, posebice tamo gdje je bol i patnja. I to nije ništa novo. Papa Franjo o tome govori vrlo jasno i otvoreno, o evanđeoskim vrednotama, i ljudi ih čuju jer su poruke ljudske, svakodnevne, jednostavne. Svatko to razumije, bez obzira na kulturu. Papa u svom pontifikatu ponavlja i ističe onu jednostavnu poruku o ljubavi koja se daruje i koja prašta. Ljubiti jedni druge, kao što je On nas ljubio. To je sve što Bog traži od nas i na što nas podsjeća papa Franjo.
U Taboru ste već četvrtu godinu. Kakva su iskustva?
- Kroz Tabor godišnje prođe oko 20 tisuća ljudi. I mnogi od njih Tabor doživljavaju kao svoj drugi dom. Dolaze svi. Od bogatih i imućnih, do siromašnijih. Traže utjehu. Mnogi dolaze zbog teškoća i razdora u obitelji, mnogi zbog različitih ovisnosti u koje su upali. Dolaze mnogi branitelji. Dolaze svi koji osjećaju da su ranjeni zbog životnih situacija u kojima su se našli. I svi oni traže mir. Prije nego li sam stigao u Tabor, punih 13 godina putovao sam svijetom, upoznavao vjernike koji žive u različitim kulturama. Danas sam na jednom mjestu, ali putujem kroz ljude koji ovdje dolaze. I to poslanje je uvijek isto. Da unatoč boli, patnji i trpljenju, postoji nada da život pobjeđuje uvijek.
Kakav dojam su na vas ostavila putovanja dok ste bili generalni asistent franjevačkog Reda male braće?
- Osobno, to je bilo predivno iskustvo. Ljudi koji žive svoju vjeru, franjevačku karizmu bez obzira na njihov kulturni identitet. Fasciniralo me da iz različitih kultura žive istu duhovnost kao i mi ovdje, na način koji je prilagođen njihovoj konkretnoj stvarnosti. Kad vidiš kako žive, razlike su samo to što oni primjerice žive u Kini, Vijetnamu ili Koreji. Primjerice, u Vijetnamu ima oko 4000 članova Franjevačke mladeži. Da je meni netko prije 25 godina kad smo osnivali Franjevačku mladež u Hrvatskoj rekao da će ona postojati i u Vijetnamu, rekao bih mu da je lud. I ono što ostavlja poseban dojam i ostavlja bez daha je činjenica da unatoč lošim uvjetima za život, progonstvima i opasnosti, svakodnevno svjedoče Krista. Tu autentičnost življenja svoje vjere, kako u Aziji, doživio sam i u zemljama Južne Amerike, Africi.
A na Zapadu?
- U zapadnim zemljama osjeti se smanjenje prisutnosti vjere i redovnika. Osjeti se sekularizam, i utjecaji modernog hedonizma. Sve to utjecalo je na smanjenje svećeničkih poziva. Iako je situacija trenutačno takva, vjerujem da će biti bolje. Jer svjetlo uvijek svijetli, bez obzira bilo ono malo ili veliko.
