Postoje okolnosti u kojima ne treba čekati, nego odmah djelovati. To se prije svega odnosi na pomoć bolesnima, ugroženima, a posebno siromašnima. Gladnomu se pomoć ne odgađa za neka bolja vremena i zato socijalna osjetljivost ne može biti u čekaonici.
Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić svečanu misu svetkovine Velike Gospe redovito slavi u Hrvatskom nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke, u koje, kao i u mnoga druga Marijina svetišta, hodočaste tisuće vjernika. Velika Gospa i hodočašća u marijanska svetišta izravan su povod Novog lista za razgovor s kardinalom Bozanićem, no naravno, razgovarali smo i o drugim aktualnim temama – razornom potresu koji je prije nekoliko mjeseci pogodio Zagreb, o našem društvu, pandemiji koja je pogodila svijet i koja još traje, o mladim ljudima.
Što razmišljate kada na Veliku Gospu u Mariji Bistrici vidite tako silan okupljeni svijet, vjernike koji dolaze izbliza i izdaleka?
– Teško je ne biti ganut pred prizorom kad se na misnom slavlju na Mariji Bistrici, u Crkvi na otvorenom blaženog Alojzija Stepinca, po velikoj ljetnoj žegi, na Veliku Gospu, okupi mnoštvo, od djece, mladih, obitelji, pa do starijih i nemoćnih ljudi. Oni, ne žaleći truda i znoja, dolaze povjeriti zagovoru Majke Božje svoj život i živote svojih bližnjih. A Presveta Bogorodica, u konačnici uvijek privodi ljude k Isusu. Brojnost hodočasnika je dojmljiva, no nije potrebno hvastati se velikim brojkama kao u kakvom društvenom događaju na ljetnim pozornicama.
Hodočašća u marijanska svetišta donekle su jedan od mnogih divnih vjerničkih običaja, no ona nikako nisu priredba, folklor, koji bi čuvao običaje kakvi su nekad bili i pokazivao ih kao kakve relikte narodne ili zavičajne prošlosti. Rekao bih da ono što izaziva ganuće nije velik broj okupljenih, nego snaga nade koju hodočasnici donose sa sobom. Nije moguće odvažiti se, pokrenuti se, i uložiti napor u hodočašće, a istodobno ne imati nadu i otvarati se onome što Bog čini. Hodočašća su odraz žive vjere i nade; vjere u Boga, one vjere koja živi ovdje i sada. Hodočašća su očitovanja pouzdanja u Božju nazočnost u našoj sadašnjosti. To se uvijek događa u novim okolnostima i s novim izazovima.
Naraštaj budućnosti
Što onda radosnim i zabrinutim ljudima znači marijansko svetište, što oni očituju na tim posebnim mjestima vjerničkog okupljanja?
– Iako među okupljenim hodočasnicima zasigurno mnogi sa sobom donose teret problema sadašnjosti, a možda i nezaliječene rane iz prošlosti, ipak radije u svima njima gledam naraštaj budućnosti. Naime, cilj hodočašća na određeno mjesto – bila to Marija Bistrica, Trsat, Sinj, Krasno, Remete, Aljmaš ili bilo kamo drugdje – nije, slikovito rečeno, popeti se i osvojiti vrhunac, nego smisao je ipak vratiti se, spustiti se, te okrijepljen vjerom, nastaviti put u svakodnevicu, kročeći prema sutrašnjici. Ne treba se stoga umoriti u isticanju da je Marija Majka budućnosti. To se potvrdilo već u Isusovu otajstvenom začeću, kad je Marija rekla anđelu: »Neka mi bude po tvojoj riječi« (Lk 1, 38). Tim riječima nije se Bogu otvorila samo njezina osobna budućnost, nego i budućnost onodobnog svijeta i svih budućih naraštaja, uključujući i naš. Marija je stoga i naša nebeska Majka kojoj se rado utječemo, povjeravajući njezinu zagovoru i sve što je pred nama.
Mi ljudi toliko sanjamo o budućnosti, a ipak u svojoj ograničenosti ne znamo što će biti sutra. Uza svu tehnologiju često se razočaramo i u netočnu vremensku prognozu za sutra, a kako bismo onda mogli sa sigurnošću predvidjeti događaje neizvjesne budućnosti! Tko je prije godinu dana mogao predvidjeti pandemiju bolesti koronavirusa koja nam je promijenila svakodnevicu? Tko je mogao točno predvidjeti čas u kojem će se dogoditi potres u Zagrebu i okolici? O budućnosti ne znamo puno i siguran sam, da se sa svim izazovima što ih ona donosi, čovjek može nositi samo pomoću vjere. Zato nam je vjera potrebna kao zrak koji dišemo. U Marijinim hodočasnicima vidim stoga naraštaj nade, naraštaj budućnosti. A Boga molim da se svi hodočasnici osnaženi vrate u svoju svakodnevicu, da uz Božju pomoć i po zagovoru Majke Božje grade vrijednostima praćenu dobru, bolju budućnost u svojem osobnom životu, u životu svojih obitelji, na svojim radnim mjestima, u školama i na fakultetima te općenito u društvu.
Tu svetkovinu naš narod naziva lijepim imenom – Velika Gospa, Vela Gospa. Što nam taj naslov govori? Što nam poručuje ta svetkovina, odnosno što želite ove godine na Veliku Gospu posebno poručiti?
– Ove godine navršava se 70. obljetnica od proglašenja dogme o Uznesenju Blažene Djevice Marije na nebo dušom i tijelom, koju je 1. studenoga 1950. godine svečano proglasio papa Pio XII. Svetkovinom Velike Gospe 15. kolovoza vjernički narod od davnine slavi to otajstvo vjere. Iako u Svetom pismu ne postoji izričit zapis o Marijinu uznesenju dušom i tijelom na nebo, vjera u taj događaj nikad nije umrla. Štoviše, strpljivo je rasla tijekom dugih dvadeset stoljeća.
Marija je, Sveta mati ustrpljenih, kako je naslovljuju Trsatske litanije. Preporučujem da se Trsatske litanije, koje su tako bogate i konkretne, što češće mole, barem u dijelovima, u našim obiteljima i zajednicama. Blažena Djevica Marija je Majka strpljivosti. U njezinu je životu sve trebalo strpljivo čekati. Prema predaji, njezini roditelji Ana i Joakim dobili su je kasno, u poodmakloj dobi, što znači da je i ona bila plod velike strpljivosti svojih svetih roditelja. I ona je nakon Isusova rođenja u Betlehemu morala strpljivo podnositi progonstvo, zatim je slijedio povratak u Nazaret, pa dugih 30 godina čekanja da njezin Sin započne s javnim djelovanjem, koje je završilo njegovom smrću na križu. I ponovno je morala strpljivo čekati da tek trećega dana uskrsne iz groba, a kad je Isus na nebo uzašao nije svoju Majku odmah uzeo sa sobom. Predaja nam govori da je uznesenje na nebo čekala do svoje prirodne smrti. Ništa se, dakle, u Marijinu životu nije događalo preko noći.
Nasuprot takvom stajalištu, u današnje se doba forsira takozvana instant-kultura: sve sada i odmah. Takav kulturološki stav u mnogim nas stvarima na neki način sve stavlja pred gotov čin. No život nije trgovina u kojoj je, kako kažu neki marketinški stručnjaci, potrebno kupca u razgovoru zadržati tako dugo da je ne napusti prije nego što kupi proizvod. Kada trgovac udovolji postavljenim zahtjevima, najčešće mu postaje svejedno što će dalje biti s kupcem.
Primorje i Kvarner, svoj Vrbnik, nosim u srcu
Mi koji živimo na Kvarneru i u Primorju ne zaboravljamo da potječete iz našeg kraja. Naravno svoj rodni kraj čovjek uvijek nosi sa sobom. No dolazite li na svoj otok, u svoj rodni kraj?
– Primorje i Kvarner, taj svoj rodni zavičaj, svoj Vrbnik, nosim u svom srcu. Oni nastanjuju moje biće, s njima me vežu brojne lijepe uspomene, od obitelji, djetinjstva, ranoga školovanja, Teologije u Rijeci, pa sve do službi u Krčkoj biskupiji u kojoj sam osam godina služio kao biskup te istodobno kraće vrijeme bio i apostolski administrator Riječko-senjske nadbiskupije. Svoj rodni zavičaj uvijek vezujem i uz lica tolikih dragih ljudi, a svjestan sam i zahvalan što je moje svećeničko zvanje plod i njihovih molitava, pogotovo onih koji su sada s druge strane vječnosti. Volio bih da češće mogu dolaziti u svoj zavičaj, no zahvalan sam Bogu za svaki prigodni pohod, ili ako barem preko ljeta uspijem odvojiti koji dan za posjete članovima svoje obitelji, rodbine i prijatelja, od kojih većina živi u riječkom bazenu i s kojima se uvijek rado susrećem.
Nađete li vremena za odmor, npr. za knjige koje volite?
– Ako preko ljeta i odem koji dan na odmor, što u mom slučaju najčešće znači da su to dani kad nisam u uredu ili drugdje gdje moram biti prisutan kao nadbiskup i kardinal, još se nisam riješio, a što mi najbliži prigovaraju, loše navike da mi većinu stvari koje nosim sa sobom na odmor zauzimaju dokumenti koje moram proučiti ili knjige koje želim pročitati. No, s vremenom ću se možda i popraviti.
Blagotvoran lijek
Bog, međutim, djeluje strpljivo, nježno i nenametljivo, a Marija je živi dokaz takvog djelovanja. Bog svako ljudsko biće vodi do uskrsnuća, a upravo je Marijino uznesenje divna potvrda Božjeg nauma sa svakim čovjekom. Stoga nam slavlje Velike Gospe poručuje da je za sve bitno u životu, za sve važne odluke i djela potrebna strpljivost. Koliko bi se u čovjekovu životu boljih odluka donijelo da nisu donesene pod umjetno stvorenim pritiskom, kažem umjetno jer se pred čovjeka često stavlja sužen izbor mogućnosti: ili pristati na ponudu ili izgubiti! Koliko se samo u našoj svakidašnjici manifestira nestrpljenje u nerazboritim vožnjama na cesti, uz tolike ljudske žrtve! Strpljivost je blagotvoran lijek protiv nastojanja da se suvremenom čovjeku uskrati vrijeme za rast, za donošenje zrelih odluka i za strpljivu ustrajnost u započetom. Upravo se jačanjem vjere može jačati i strpljivost s kojom dolaze i druga, bolja rješenja.
Više pročitajte OVDJE.
