Za Katolički tjednik, hrvatski katolički tjednik iz BiH, razgovor je vodila Lidija Pavlović-Grgić.
Fra Vjeko Ćurić rođen je 26. travnja 1957. u obitelji Ane i Petra u Lupoglavu, u župi Osova kod Žepča. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a Franjevačku klasičnu gimnaziju i novicijat u Visokom. Studirao je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i zaređen je za svećenika 1982. Potom je otišao u Pariz na studij francuskog jezika, a 1983. u misije – u Ruandu. Dijelio je s Ruanđanima sve teškoće života afričkog sela, a potom i grozote krvavog sukoba između Hutua i Tutsija 1994.
U tom zlom vremenu, koje je odnijelo milijun života, taj „ruanđanski Schindler“ nije napustio Ruandu, već je riskirajući svoj život aktivno sudjelovao u spašavanju 100-tinjak tisuća ljudi od sigurne smrti, a nakon sukoba posvetio se pomaganju ratom napaćenim ljudima. Ubijen je 31. siječnja 1998. u Kigaliju, a pokopan je u župnoj crkvi koju je, uz pomoć brojnih prijatelja i dobročinitelja, podigao u Kivumuu.
Njegov misijski put u Ruandi urodio je mnogim plodovima – od onih pastoralnih do graditeljskih pothvata, a svojim je 15-godišnjim misijskim djelovanjem ne samo u Ruandi, ostavio snažan pečat vjere i ljubavi za brata čovjeka. Nasilna smrt prekinula je mnoge njegove planove, ali fra Vjekini snovi nisu ostali neostvareni – njegova su subraća potpomognuta brojnim dobročiniteljima nastavila raditi i graditi u Ruandi.
Poslije fra Vjekine smrti u Kivumu je iz Ugande došao fra Ivica Perić koji se uz pomoć dobročinitelja zauzeo za gradnju Centra Otac Vjeko – školske ustanove za siromašnu djecu o kojoj je sanjao ubijeni misionar. Danas ta institucija obuhvaća strukovne srednje škole sa 650 učenika i vrtić sa 100-tinjak polaznika. Mladima nudi besplatno obrazovanje i svakodnevno topli obrok pružajući im bolju budućnost kako bi i njihov život mogao biti dostojan ljudskoga bića. Oni i njihovi stariji s posebnom ljubavlju čuvaju u svom srcu uspomenu na fra Vjeku, a o njemu, kao i o redovničkom životu, progovorio je fra Ivica Perić.
Poštovani fra Ivice, uskoro će 20. obljetnica tragične smrti fra Vjeke Ćurića. S kakvim osjećajima i mislima taj nadnevak dočekuju fratri i Ruanđani među kojima je živio?
U Africi svi redom zahvaljuju Bogu na njegovim darovima, a posebno daru života. U svakoj molitvi zahvaljuju i na Božjem daru što je fra Vjeko bio s njima. Jedini koji ih je prehranjivao kada je bilo najteže i spašavao ih od sigurne smrti. Zahvalni su mu na svemu: životu, radosti, žalosti, za živote svojih bližnjih – da s kim imaju dijeliti ono što imaju. Svi toga dana dolaze na svetu misu sjetiti se fra Vjeke i moliti od njega da im oprosti što „nisu bili dobri prema njemu“, mole se za njegove ubojice… Ne očajavaju, već zahvaljuju i mole.
Koji događaji u Ruandi prate obljetnicu fra Vjekine smrti?
U Ruandi i BiH se daje slava i hvala dragom Bogu što je živio među nama i što nam je bio na usluzi i pomoći. U Kivumuu imamo misu zahvalnicu, a uočnica je redovito popraćena kratkim programom u znaku sjećanja na fra Vjeku. Isto se čini i u njegovoj rodnoj župi Osova, pokraj Žepča.
Kako Vi gledate s ove vremenske distance na ono što se dogodilo našem misionaru u Africi?
Mislim da je učinio i činio velika djela za taj narod. Kada je činio dobro, znao je da je u opasnosti. Pomagati ugroženom čovjeku uvijek je opasno jer ste tada na neku ruku protiv jačega ili ugnjetača. Znao sam da je u opasnosti, ali sam se nadao da mu se tako nešto neće dogoditi. I duboko vjerujem kada bi se opet rodio, da bi on to isto činio jer je to bio njegov kršćanski poziv. Pozvan je tako činiti…
Fra Vjeko je pokopan u Kivumuu, u crkvi koju je sam gradio – mještani su inzistirali da i nakon ovozemaljskog puta ostane s njima. No, nije samo ta crkva njegovo djelo. Koji je značaj njegove ostavštine danas?
Njegovo je djelo u Kivumuu veliko. Uz sav pastoralni posao i zvanja koja imamo iz Ruande, on je jako puno radio u razvoju Kivumua – želio je da to bude jedno moderno selo, što je ostavilo velike tragove. Navest ću samo ukratko što je sve uradio. Izgradio je fratarski samostan i novu crkvu s katekumenatom. Doveo je vodu u selo. Izgradio je samostan sestrama koje sad imaju dva samostana: jedan gdje žive redovnice i drugi za novicijat. Zaslužan je za gradnju ambulante s 80 kreveta. Gradio je silose za žito, kao i prve terase (terasasto zemljište) kako bi se spriječilo otiskivanje zemlje i kako bi se moglo više zasaditi i imati veća ljetina. On je sva okolna brda pretvorio u plodne terase i tako je Kivumu zaštićen od odrona i bujica. Zanimljivo je da su te njegove terase postale mamac donatorima, poput Vlade Belgije koja je uložila mnogo sredstava da bi se cijela Ruanda počela tako obrađivati.
Poslije rata bio je ekonom biskupije. Podigao je oko 14 000 kuća za udovice, obnovio biskupiju, biskupijsku tiskaru, stolariju i veliku biskupijsku bolnicu. Počeo je graditi veliko sirotište za 720 djece, koje je financirao Vatikan...
Prema riječima fra Ivice, Centar Otac Vjeko danas ima 650 učenika i stotinjak vrtićaraca.
Vi ostvarujete zajedno sa suradnicima i nebrojenim dobročiniteljima njegov san – Kivumu ima školski centar Otac Vjeko koji znači bolju budućnost mnogima... Je li bilo teško graditi na fra Vjekinim temeljima? Zasigurno u svakom svojem djelu osjećate i određenu odgovornost prema tom misionaru i u njemu vidite uzora?
Što god se radi, onda traži odgovornost, rad i u neku ruku disciplinu. Ovo što radim bila je njegova zamisao i želja, a ja sam bio u mogućnosti to započeti i nastaviti. Najveću odgovornost osjećam pred Bogom i dobrim osobama koje su pomogle i pomažu da se pomogne ovoj djeci i na taj način velikom broju Ruanđana. Odgovoran sam i prema njima jer sve što dobivamo namijenjeno je njima. Oni su središte jer sve ide za njihovo dobro. A ja ništa nisam učinio i ne bih mogao učiniti da nije njih i dobrih ljudi... Uz pomoć Boga i tih dobrih ljudi ostvarujemo san našeg fra Vjeke koji nas inspirira i svakodnevno ga spominjemo u našim molitvama.
Može li se u skorijoj budućnosti očekivati pokretanje kauze – za proglašenje blaženim i svetim fra Vjeke Ćurića?
Za kauzu postoji određeni postupak i za sve postoji pravo vrijeme. No, biskup je tražio od nas da se molimo na tu nakanu, što i činimo, a molitvu je odobrio naš kardinal Vinko Puljić.
Fra Vjeko je živio za svoje „gare“ i u najtežim vremenima podijelio sudbinu ruanđanskog naroda, spreman dati život za svoje prijatelje. Koju poruku i nadahnuće svatko može izvući iz njegova djelovanja?
U poslanici svetoga Jakova stoji: „Pokaži mi svoja djela i ja ću ti pokazati tvoju vjeru.“ On je činio što bi svaki kršćanin morao raditi. Biti na raspolaganju drugome i pomoći im u potrebi. To je ono što je pravo ispunjenje kršćanske, a posebno svećeničke i franjevačke dužnosti.
Cjelovit intervju pročitajte u novom broju Katoličkog tjednika.
