''Kakvo je to došlo vrijeme.
i brat, brata vara
sto nam rade lose sluge
loših gospodara
svaka laž je trn u kruni
mojih predaka, a gdje je istina?!?''
Bdijenje u došašću i zornice pobuđuju u meni, a nadam se i u vama, pozitivne emocije iščekivanja Onoga koji je došao. Možemo se diviti toj činjenici da Onaj koji je došao ipak iz minute u minutu opet dolazi. On dolazi i zemlja se ranije budi. Jer on dolazi i mi bdijemo. Nekako ne možemo ostati indiferentni na to iščekivanje. Zato bih kao prvu stvar istaknuo velikodušnost. Ta ona nam je najpotrebnija u ovom vremenu iščekivanja i ubrzanosti. Biti velikodušan znači danas ostati smiren i strpljiv prema drugima. Velikodušnost pokazuje osjetljivost prema čovjekovoj bijedi. Ona ne osuđuje već pomaže i tako nadahnjujemo pouzdanje i zahvalnu ljubav koju postižemo upravo lancem velikodušnosti, majčinske velikodušnosti. Ta majčinska velikodušnost neka nam bude mjerilo za naše bdijenje i iščekivanje.
Druga stvar koju bih želio naglasiti jest pouzdanje u druge. Svjesni smo da ne možemo biti sami u ovome svijetu. Da smo sami tada život ne bi imao smisla. I zato nam je u zorama ranim tražiti i predavati ljubav. Traženjem ali i svojim davanjem ljubavi mi krojimo nove haljine pouzdanja u druge. Tako ako velikodušno dajemo i pouzdano čekamo ponovno nalazimo veličinu i dostojanstvo i vrijednost života. Nove zore života tako postaju prožete žrtvom primanja ali i žrtvom davanja. Tako se novim zorama približavamo novom svijetlu i sebe i Domovine i drugih koji nas trebaju. Tako nekako iznova pronalazimo domoljublje i ljubav ali što je najvažnije pronalazimo sebe u mraku noći, pronalazimo sebe u zori, svijetloj, zori.
Biti velikodušan kao majka i biti krojač novih haljina pouzdanja znači da pronalazimo svijetlo života koje iščekujemo. I nikakve presude, nikakvi lažni svjedoci, nikakve izjave tada nam ne mogu oduzeti to dostojanstvo. Nekako se možda čini utopijski sada pozivati na velikodušnost kada se lažno sudi ili sada se pouzdati u druge kada su naši ljudi u dalekoj zemlji ostavljeni na milost i nemilost kreatora kaosa.
I baš sada želim o tome pisati!
Želim vikati s krovova o velikodušnosti!
Želim dostojanstveno se pouzdati u moga Hrvata i Hrvaticu!
Zato izvucimo pouke i piši sa mnom, viči s krovova prijatelju i prijateljice, pouzdaj se u sinove i kćeri naše jer kada smo zajedno nitko nam ništa ne može. Ni sudovi. Ni izdajice. Ni probisvjeti. Ni iluzionisti. Ni dvoimenaši. Ni blokiraši. Ni brisači…
Velikodušno dočekajmo Njega koji je već došao i pouzdajmo se u Njega koji nas nikada nije ostavio.
To je naše dostojanstvo!
Upravo u nadilaženju, velikodušnosti domoljublja i pouzdanju, ostanka ocrtava se tvoj a budućnost, budućnost ostanka, budućnost Crkve, budućnost Hrvatske, budućnost Herceg-Bosne, budućnost Hrvatskog naroda.
To domoljublje nije obično domoljublje već velikodušno domoljublje zajedništva i pouzdanja u druge. To je ljubav koju nalazimo i u prispodobi o izgubljenom i vraćenom sinu. To je znak naše spremnosti za dom. To je znak koji uvijek iznenađuje, koji tješi, koji podiže. Taj znak našega domoljublja pruža novu nadu za novi, bolji životni nastavak osobne i domovinske povijesti. Neka nas ovi dani došašća potaknu na razmišljanje o majčinskoj velikodušnosti i pouzdanju u druge.
Gospodine, evo tvoga naroda, još smo nejaki i mladi ali već naš šibaju bure presuda nepravednih i izdajica starih. Svjesni smo svojih godina ali i radosni što ih možemo velikodušno domovini darovati. Gospodine, pretvori ovaj naš gorki pelin nepravde i udaljavanja u vino pravde i zajedništva, da ga možemo kušati i provesti u djelo. Daj nam snage da idemo naprijed iščekujući Tebe koji si već došao, koji si tu i koji dolaziš. Daj nam snage da našu tugu i ogorčenost pretvorimo u radost velikodušnosti, a našu sadašnju podijeljenost pretvori u zajedništvo i pouzdanje u druge. Stavljamo se pod zagovor naše Dive Marije i svih Hrvatskih mučenika i mučenica kojima povjeravamo našu osobnu i domovinsku sadašnjost i budućnost.
Amen!
