Priču o borbi s ovisnošću otvorila je socijalna radnica Željka Jakopčević. Osvrnula se na svoje djetinjstvo i ratne godine u Vukovaru.
- Rođena sam u Vukovaru, bila sam jedinica. Sve je izgledalo sjajno. S devet godina izgubila sam majku, a osam mjeseci nakon toga - tatu. Baka je bila skrbnik, nastavili smo živjeti u tom stanu gdje sam bila s roditeljima, rekla je.
Istaknula je kako se njezina baka izrazito trudila da proces žalovanja za roditeljima prođe što bezbolnije.
- Baka se jako trudila. Ne znam kako je uspijevala napraviti sve to, da mi nastavi pružati sve u životu. U početku je bilo veoma teško jer ja nisam mogla prihvatiti da je tata umro. Mame nisam bila svjesna jer je tu bio tata. Kada je tata umro, neko sam vrijeme odlazila i otkopavala grob. Mislila sam da to nije istina. Bila sam mala i moja promišljanja nisu išla toliko duboko. Sve to do jednog trenutka kada sam imala 19 godina. Mislim da su te godine, 19, 20, u promišljanju čovjeka najrizičnije. Neki kažu pubertet, ali kad čovjek dođe do 19, 20 pa se pita o smislu svog života, kako ići dalje i čime raspolaže unutar sebe - to mi je bio sklizak teren, kazala je.
Ustvrdila je da je, unatoč svemu, imala sretno djetinjstvo.
- Imala sam sretno djetinjstvo, ja čak ne mogu pružiti svojoj djeci ono što su meni moji roditelji pružili. Živjeli su za mene. Oni su izgubili jedno dijete prije mene, zato se ja i zovem Željka, jer su me željeli. Tata je bio stariji od mame i bio je potpuno posvećen meni. Bila sam zaštićena kao dijete i dobro živjela u obitelji, rekla je.
- Onda je počeo rat u Vukovaru. Baka je imala stan u Vojvodini još prije smrti roditelja. To nam je bila jedina opcija. Nastavila sam ondje matematičku gimnaziju, završila je i upisala fakultet, dodala je.
Ulazak u svijet droge; 'Đavolja prevara'
Objasnila je što je presudilo da odluči početi konzumirati drogu. Istaknula je da je jedan od razloga bila njezina nemirna priroda.
- Ja sam kao dijete bila veoma nestašna i bilo mi je sve super na pet minuta. Upisala bih se u glazbenu školu pa je to trajalo kratko. Tako i skijanje, rolanje, odbojka i dramska skupina. Nije me radoznalost povukla, nego primjećivanje. U trećem razredu gimnazije primijetila sam da što god da radim - fali mi nešto. Imala sam nemir, bilo mi je sve dosadno, rekla je
- Vidjela sam čovjeka koji je super sam sa sobom. Odlično izgleda, nikoga ne juri. Odlično mu je. Zapitala sam se što on ima, a ja nemam. U to vrijeme nije bilo nekakvih prevencija. Tada nije bilo ni vjeronauka, a kamoli da se javno priča o alkoholu i drogi, upozorila je.
- Ja sam danas svjesna što mi se događalo, ali u ono vrijeme nisam bila. Tada sam shvatila da je dobro stanje tog čovjeka povezano s konzumacijom opijuma i ja sam rekla - ja to želim, prisjetila se.
- Nisam znala da to može voditi u ovisnost. Ja sam u to išla i rekla 'wow': Ja sam ovo tražila cijeli život. Da imam mir, sigurnost, toplinu i ljubav. Ovo nije promoviranje droge. Kada je to počelo, rekla sam: to je to. Međutim, kako je to đavolja prevara - sve mi se počelo rušiti: karakter, vjernost, odnosi. Sve je počelo biti zapostavljeno, dodala je.
“Vidjela sam čovjeka koji je super sam sa sobom. Odlično izgleda, nikoga ne juri. Odlično mu je. Zapitala sam se što on ima, a ja nemam. U to vrijeme nije bilo nekakvih prevencija.”
Povratak u Hrvatsku, liječenje
Jakopčević je objasnila da joj je obitelj pomogla u prvoj fazi liječenja kada je završila na psihijatriji u Zagrebu.
- Onda sam odlučila doći u Hrvatsku. Moja rodbina, jedna mi je sestrična fizioterapeutkinja, druga liječnica i završila sam u Vrapču. Nisam znala da će mene stići kriza. Kada sam došla u Osijek, odjednom su se pojavili bolovi, preznojavanje. Ona prava kriza. Shvatili su što se događa jer sam teti uzela tablete za bolove i onda je počelo liječenje, rekla je.
Naglasila je da u tom trenutku nije bila svjesna zašto je došla na liječenje.
- Potpuno nesvjesno, opet nisam bila svjesna zašto sam došla na liječenje. Mislila sam da ću živjeti drugačije kad izađem. Mislila sam da se to liječi u bolnici. Htjeli smo da ja nastavim studirati, a on da radi. Međutim, nije istina da je dovoljno doći do detoksa, problem je život i nešto dublje - mi smo bili vraćeni, ali na heroinu. To je trajalo nekih godinu dana, onda sam mislila, ako ostanem trudna, sigurno nisam tako zla i grozna da ću se nastaviti drogirati.
- Vrtjela sam se deset godina u tom krugu ne razumijevajući da se treba promijeniti moja nutrina da bih prestala željeti drogirati se, naglasila je.
- Oduzimaju nam dijete nakon godinu dana. Svekrva je uzela rodiljni i ona je bila s Ivom godinu dana, dodala je.
“Vrtjela sam se deset godina u tom krugu ne razumijevajući da se treba promijeniti moja nutrina da bih prestala željeti drogirati se.”
Usponi i padovi; sedam godina u komuni
Otkrila je kako je nakon oduzimanja djeteta počela tonuti još jače te da nije vidjela šansu za oporavak.
- Tonem još jače. Tada tek ne vidim da ikakve šanse ima. Oni opet meni otvaraju vrata za jedno liječenje, pa za još jedno liječenje. No u meni nešto nedostaje i pomoć koju mi netko pruža kao da mi prolazi kroz džepove, rekla je.
- Došla sam do dna, ali jedan čovjek, čiji je sin također bio u problemu, dao mi je jesti. Ispostavilo se da njegova obitelj pripada kršćanima evađelistima. Ja o tome ništa nisam znala, rekao je, odmorite se i jedite, ja bih tebe odveo na jedan kršćanski sastanak, kazala je.
Kako je objasnila, nakon sastanka odveli su je liječniku.
- Doktor je tada rekao, ideš s njima. Nema više terapije, sve ću njima dati, one će te dovoditi na kontrolu. Dovodimo te do nule i putuješ u komunu. Već sam bila toliko potrošena. Imala sam 26 godina i manje od 50 kilograma, prisjetila se.
Otkrila je da je ukupno sedam godina provela u komuni.
- Vratila sam se nakon pet godina iz komune u Španjolskoj i još dvije u Hrvatskoj. Cijelo vrijeme bila sam sa suprugom, dobila sam drugo dijete Doru i vraćena nam je Iva dok smo bili ondje.
'Ne drogiram se 22 godine'
- Ne drogiram se od 2001. To su 22 godine. Mogu reći da sam imala sreću te zahvaliti Bogu što je postavio ljude na moj put, a postavlja i dandanas ljude koji me ne stigmatiziraju te mi pomažu, i onda i danas, a nisam im nitko i ništa. Imala sam sreću što sam bila okružena ljudima koji vjeruju u potpuni oporavak, rekla je.
- Susrećem se s mnogo ljudi koji su se potpuno oporavili. Dobijamo zdrave obitelji koje pridonose društvu. Kada jedan čovjek izađe, prestaje prokletstvo koje se nastavlja kroz obitelj. Malo je onih koji ne mogu dosegnuti ono što sam ja dosegnula, ustvrdila je.
Danas je Željka potpuno funkcionalna osoba. Magistrica je socijalnog rada i pomaže drugim ovisnicima.
- Radim u Centru Dugave. Vodim grupnu terapiju na Zavodu za dualne poremećaju te individualnu terapiju. Vodim pri Centru za socijalnu skrb pojačane nadzore, dodala je.
“Mogu reći da sam imala sreću i zahvaliti Bogu što je postavio ljude na moj put, a postavlja i dandanas ljude koji me ne stigmatiziraju te mi pomažu, i onda i danas, a nisam im nitko i ništa.”
Borba s kockanjem
Svoju borbu s još jednom ovisnošću - kockanjem, opisao je bivši vojnik HV-a Robert Tomić. Također se na početku osvrnuo na svoje odrastanje.
- Dolazim iz malog mjesta u blizini Posušja. Imam petero djece i suprugu. Skladna smo obitelj. Supruga je velik borac te se borila s mojom ovisnosti. To je porok u koji sam ja ušao baš ekstremno, rekao je.
Otkrio je da je relativno rano završio svoju školsku karijeru. Našalio se da je majka u školi bila više nego on.
- Živjeli smo majka, otac, dvojica braće i ja. Ja sam bio nemirno dijete, baš nemirno. U drugom srednje su me izbacili iz škole. Tu sam završio školsku karijeru. Majka je u školi bila više nego ja. Na svoju ruku sam se 1989. prijavio u JNA. Odradio sam vojsku u Ohridu i onda sam se vratio, kazao je.
Ustvrdio je da je vojska dobro iskustvo, ali da nije pretjerano promijenilo njegovu prirodu. Opisao je i svoj ratni put - od dubrovačkog bojišta do Hercegovine.
- Imao sam dobre prijatelje. To je iskustvo koje nauči disciplini, ali i ondje sam bio živ. Kada sam se vratio iz vojske, radio sam s ocem, pa otišao u Njemačku. Lutao sam, ali sam volio raditi. Vratio sam se kada je počeo Domovinski rat. Prijavio sam se kao dobrovoljac. Otišao sam na dubrovačko ratište, bio sam u HV-u. Kada je počeo rat u BiH, došao sam u Posušje, bio sam u izviđačima pa sam bio i dio kažnjeničke bojne. Kada se ta bojna rasformirala, bio sam i u formaciji 2. brigade. Vodio sam 1. satniju. Tu nisam našao neko zadovoljstvo, prebacio sam se u 22. diverzantski odred i tu sam završio vojnu karijeru, objasnio je.
Život nakon rata, početak ovisnosti
Objasnio je kako je nakon rata pokrenuo posao s dva prijatelja te da, kada je počeo zarađivati više novca, naišao na prve probleme s kockom.
- Nakon vojske sam se oženio Ivanom. Imao sam kuću u Sesvetama. Na njezin prijedlog na tu sam kuću dignuo hipoteku i s dva prijatelja otvorio privatnu benzinsku crpku. To je bila druga privatna crpka u Hercegovini. Odjednom su došle velike količine novca. Držao sam 22% vlasništva. Tek sam u 26, 27 godini počeo kockati, rekao je.
U svijet kocke su ga, kaže, uveli njegovi radnici.
- Moji radnici pokazali su mi kako to izgleda. Mislio sam da je to dangubljenje. Onda sam ušao ekstremno u kladionice i karte. To je duševni nemir. Sve je dobro išlo dok je bilo novca. Kada je nestalo novca, to je otišlo nizbrdo. Znao sam dobivati, ali ono što bih dobio, brzo bih vratio, ustvrdio je.
“Ušao sam ekstremno u kladionice i karte. To je jedan duševni nemir. Sve je dobro išlo dok je bilo novca. Kada je nestalo novca, to je otišlo nizbrdo.”
Situacija u obitelji; 'Braća su mi oprostila, žena je bila jako hrabra'
Objasnio je kako je njegov problem s kockanjem otišao toliko daleko da mu je banka deložirala braću iz njegove kuće u Zagrebu.
- Razišli smo se s benzinskom 2003. Onda ulazim u posao privatno, sam. Otvaram fotostudio, snimao sam svatove i uložio 70 tisuća eura u opremu do 2008. godine. Kockao sam postupno. Uvlačio sam se u to pa je sve to nestalo i rasprodano. Žena mi je rekla da je bolje to zatvoriti nego da idemo u gubitke. Ja sam bio u gubitcima i s kućom koju mi je banka oduzela u Zagrebu. Dva su brata izašla na ulicu, rekao je.
Ustvrdio je ipak da mu je obitelj i najveća podrška, sve su mu oprostili.
- Imam strašnu braću, to je nevjerovatno. Prije nego što će banka doći s policijom, oni su izašli i tada su sjeli sa mnom i rekli mi: Ti si naš brat i nemoj da ne dođeš u našu kuću. Mi se nećemo svađati oko betona. Braća su mi oprostila. To je Božji dan. Nikada mi nisu prigovorili. Oni dođu u Hercegovinu k meni i nikada o tome nismo razgovarali. Taj oprost nešto je najvažnije što je mene dignulo iz mrtvila, kazao je.
Financijski oporavak; Nisam imao za kruh
Istaknuo je da ga je kockanje financijski bacilo na koljena te da je počeo pozajmljivati novac.
- Spomenuo sam kako je laž uvučena u to. Ženi bih rekao da radim, a tako svi lažu. Pozajmljivao sam novac. Ostao sam s hipotekom još dužan 100 tisuća ljudima privatno. Ja koji sam imao auto i sve, došao sam do toga da nemam kruha, rekao je.
Naglasio je ulogu svoje žene koja se deset godina molila za njegov oporavak.
- Moja žena je bila tako hrabra, nevjerojatno. Posvetila se molitvi. Deset godina molila je za mene da se vratim kući. Ja to nisam ni znao.
Otkrio je i da je imao u planu pridružiti se iračkoj vojsci kako bi zaradio dovoljno novca.
- Imao sam prijatelja koji je bio u HV-u, on je bio u Iraku u misiji, prijavio sam se u iračku vojsku, ali posuški župnik mi je savjetovao da ne idem. Hvala Bogu - nisu me primili u iračku vojsku.
Otkrio je da nikada nije razmišljao o suicidu, ali i da se čudi što ga žena nije ostavila.
- I ja se danas čudim kako me žena nije ostavila. Voljela me je. Ona je samo željela da se ja kući vratim. Nikada nisam razmišljao o samoubojstvu, kazao je.
“Prije nego što će banka doći s policijom, oni su izašli i tada su sjeli sa mnom i rekli mi: Ti si naš brat i nemoj da ne dođeš u našu kuću. Mi se nećemo svađati oko betona. Braća su mi oprostila.”
Duševni oporavak
Otkrio je da je njegov oporavak počeo kada je pristustvovao jednom od seminara koje je vodio svećenik iz Zagrebačke nadbiskupije.
- Jedan svećenik iz Zagrebačke nadbiskupije - Andrija Vrane držao je seminar u PP Blidinje. Došao sam na taj seminar nevoljko. Mislio sam da sve poznajem, no to mi je bilo otkriće, što je vjera, koja je to snaga, a ja to ne koristim, ustvrdio je.
- Dogodila se ispovijed kod svećenika. Ja sam ušao tamo, svećenik je sjedio i šutio, šutio sam i ja. Prošlo mi je tisuću misli. Ja sam odjednom progovorio o svemu. O svemu čega sam se tada sjetio. U duši sam bio mrtav čovjek. Kod njega sam se ispovjedio i vidio sam da mi se nešto dogodilo. Ništa mi nije rekao. Samo me je blagoslovio. Osjetio sam neko blaženo stanje i htio sam da to potraje, naglasio je.
- Kockari svi lažu. To ja znam. Nalazili smo se iz cijele regije: Posušja, Mostara, Međugorja, Širokog Brijega, Zagreba. Velik novac se okretao, ali ne vjerujem da itko govori svojoj obitelji o čemu se radi. To je strašna stvar. Ja sam bio dno dna, nastavio je.
- Kada je taj seminar završio - događa mi se nešto nevjerojatno. Ulazim u kafić i kladionicu u koju sam dolazio. Rekao sam si, nećeš se puno kladiti, nego malo. Ispisao sam listić na papir i donio ga na pult. Tada sam za pult stao i netko me zove, Roberte, ali nema nitko iza mene. Opet me zove drugi put i treći i govori mi: Ako to uplatiš, sa mnom nikakv udio nećeš imati. Ja sam bacio to, izašao i otada nemam nikakvu želju za kockanjem, prisjetio se.
“Kockari svi lažu. To ja znam. Nalazili smo se iz cijele regije: Posušja, Mostara, Međugorja, Širokog Brijega, Zagreba. Velik novac se okretao, ali ne vjerujem da itko govori svojoj obitelji o čemu se radi. To je strašna stvar.”
Financijski oporavak; novootkriveni zanat
Tomić je objasnio da je morao pronaći nešto što će ga ispunjavati, zato se posvetio rezbarenju drva i pravljenju raspela.
- U jednoj kući primijetio sam lik Blažene Djevice Marije od vinove loze. Pomislio sam, mogu li ja nešto. Počeo sam raspela raditi. Dok sam kockao, nitko mi nije govorio da sam lud. Kada sam raspela počeo rezbariti, svi su mi rekli da sam poludio, kazao je.
- Mislio sam da je to neki moj nagon i tako je počelo, nastavio je.
Dodao je i da je jedno od njegovih raspela poslano papi Benediktu, a drugo je bilo pred papom Franjom tijekom posjeta Sarajevu.
- Jedno je raspelo bilo već tri mjeseca nakon što sam ostavio kocku. Prvo raspelo dobilo je nagradu među 220 križeva. To je otišlo Benediktu na dar. Drugo raspelo je veliko oltarsko raspelo od tonu i pet metara. Ono je bilo pred papom Franjom u Sarajevu, rekao je.
- Bog je naš jasan. I nema odgovora što neće dati. Ono što ga pitaš, odgovorit će ti. Možda će netko reći da sam lud, ali zašto bih ja umro pa tek onda pričao s Bogom kada već sada mogu. Želim i hoću sada, ali to je duhovna dimenzija. Želim da svaki čovjek to doživi. Nije to ništa ekstremno. To je jednostavno Božja ljubav, a ja je ničim nisam zaslužio, zaključio je.
