Naime, zagrebačkoj školi u koju je trebala krenuti, kako je poduljem pismu objavljenom na Facebooku navela njezina majka, iz Grada nije poslana obavijest da je i ona među upisanima pa je na kraju, kako piše majka, 'u dvorani njezine osnovne škole, u novoj odjeći, s novom torbom, u nevjerici, panici i suzama ostala sama'.
"Predali smo papire i prije vremena. Čekali smo odluku Gradskog ureda u koju će je školu staviti i po kojem programu. Prva komisija 13.7. nije ništa odlučila jer matična škola nije predala ispravne papire. Druga komisija 23.8. donosi rješenje i na moj poziv kažu da su obavijestili i školu. Navodno greškom pripravnice ipak nisu. Ja sam rješenje dobila u petak 31.8. popodne. Sve ovo napisano je komunicirano telefonom kroz lipanj, srpanj i kolovoz", navela je majka.
Pismo prenosimo u cijelosti, a zbog zaštite identiteta djeteta nećemo objaviti majčin identitet, kao ni identitet djevojčice.
''Hoće li ovo pismo doći do odgovornih??
...E*** je danas ostala sama. U dvorani "njezine" osnovne škole. U novoj odjeći, sa novom torbom. U nevjerici, panici i suzama. Zbog vas.
Cijelo jutro, a i proteklih nekoliko tjedana, E*** iščekuje prvi dan škole. Prvašica je. Nervozna je, u iščekivanju, ali strpljiva. Kaže, obući će haljinu. Kaže, upoznati će učiteljicu. U njezinoj posebnoj glavici, vjerojatno u liku princeze ili dobre vile. Kaže, dobiti će knjige i raspored. Kaže, ja sam velika cura. I ići ću u školu. Ponos, sreća, iščekivanje..
....E*** je danas ostala sama.
U velikoj dvorani nakon priredbe dobrodošlice ("dječica pjevaju meni, mama??") i prozivanja prvašića od svojih učiteljica. Čekala je strpljivo da se prozovu sva djeca, čekala je svoje ime, čekala je da se i ona ustane i otrči svojoj učiteljici. Ali nije dočekala.
E*** je danas ostala sama.
Sa svojim posebnim potrebama i sa svojim teškoćama iz skupine 7 (3,4,6), podskupina 3.1.1., 3.1.2.,3.1.4.,4.2,6.6,6.7.....
I s odlukom Gradskog ureda za obrazovanje kojom su odlučili da će pohađati tu školu gdje sada stoji sama, u velikoj dvorani, s novom rozom torbom na leptiriće i panikom u malom srcu i glavici.
Nismo dočekali da ju ispratimo u razred sa ponosom i suzama sreće u očima kao ostali roditelji. Mama, tata, veliki braco, baka i deda. Dočekali smo upitni pogled rukovodstva škole koje pojma nije imalo tko smo, odakle smo i što radimo ovdje. Pregledavši moje papire koje nikada nisu dobili od Gradskog ureda, zaključili su da osim što nemaju mjesta, nemaju niti program koji je primjeren za E***. A Gradski je odlučio da će ići u baš tu školu. Ne u onu u koju ide braco, također dijete s posebnim potrebama, nego baš tu. Jer, objasnili su, to je u boljem interesu djeteta. Škola koja NEMA program za njezin tip teškoća.
E*** je danas ostala sama.
Potpuno i apsolutno, napuštena i zaboravljena od ljudi i sistema, dijete s posebnim potrebama za koje nitko ovdje nije čuo, za koje nema mjesta na prvi dan škole, za koje nema programa u glavnom gradu Lijepe naše.
Ravnatelj je bespomoćan. Nije on kriv.. Ta tek je danas, od mene, saznao za to Riješenje.
Nema novaca, kažu. Nema ljudi.. Nema prostora.. Odluka Grada je da u posebnom odjeljenju neke škole za djecu s posebnim potrebama može biti max. 5 učenika. A onda ti isti ljudi upišu 8 učenika. Ali novca za pregraditi i napraviti još jedan mali razred - nema.
Nema financija? Ja bih rekla NEMA FINANCIJSKOG INTERESA.. Jer, koliko novaca je potrebno da bi se jedan razred u koji stane 25 djece pregradio u dva za po 5 učenika? Ne treba biti matematičar, zimus smo pregrađivali sobe sa 7m knaufa. 3.500kn. TRI I POL TISUĆE KUNA!! Koliko košta nova fontana u gradu? Koliko premještanje kipova? Koliko sve nebuloze i apsurdi u gradskoj raspodjeli NAŠIH novaca?? TRI I POL TISUĆE KUNA?? Naravno da treba još i zaposliti i ljude, opremiti razred, veliki je to trošak kad se sve zbroji.. Čak pola novog auta iz apsurdnog voznog parka naših političara.. Ako i toliko..
E*** je danas ostala sama.
Zbog vas. Zbog apsurda našeg Grada, naše Države.
Koliko vrijedi slomljeno sedmogodišnje srce? Koliko košta svaka ogromna suza koja se skotrljala niz najdraže obraze? Koliko procjenjujete roditeljsku nemoć i bespomoćnost dok moraju kćeri pogledati u oči i lagati, lagati najbolje što znaju zašto nema ni razreda, ni učiteljice, ni knjiga ni rasporeda za nju?? Koliko košta??? Recite, j**em vam grad i državu, recite pa da prodam bubreg da platim, samo da joj ne moram pogledati u oči u ovom trenu!!
Nakon što su joj uništili zdravlje i napravili je ovakvom bez ikakve isprike i preuzimanja odgovornosti, nakon svih pogrešnih dijagnoza i dvije sepse sa kilu i osamsto u rodilištu sa dva tjedna zbog nečijih prljavih ruku, nakon životinjske borbe ovih sedam godina uz pomoć divnih pojedinaca u Centru i u vrtiću, koji su, zahvaljujući vama sramotno plaćeni za doslovno spašavanje života cijelim obiteljima, recite, koja je cijena ovih njezinih suza očaja??
E*** je danas ostala sama.
Napuštena i zaboravljena jer je dijete s posebnim potrebama.
Sram vas bilo, tko god da je odgovoran za to. Sram vas bilo zbog 3.500kn, zbog fontana, zbog uhljeba, zbog apsolutne apatije i gledanja samo svoje guzice, zbog razbacivanja našeg i svetkom i petkom krvavo zarađenog novca na sve osim na ono što je bitno. Sram vas bilo zbog razdvajanja i rasturanja obitelji jer ljudi odlaze odavde zbog vaših zakona..
E*** je danas ostala sama.
Voljela bih da barem na trenutak vi i vaši najmiliji osjetite ovu nemoć, tugu, razočaranje i paniku koju smo naša princeza i mi osjetili danas u 14h u jednoj zagrebačkoj školi. Samo na trenutak da vam se lomi srce u milion oštrih komadića dok gledate te mile oči koje traže riješenje i utjehu. Samo na tren da i vi ostanete sami. Od srca vam to želim. Ne zato jer sam zločesta i želim osvetu nego zato da vas nešto u životu šutne nogom u gu**cu i probudi empatiju i odgovornost prema društvu i građanima jer to je vaš je**ni posao. Za to ste plaćeni neusporedivo više od ovih divnih duša koje za sramotu od plaće i na rubu egzistencije žive s tom djecom ne samo u vrtiću i školi - žive s njima 24 je**na sata dnevno.. I drže nama roditeljima glavu iznad svih vaših sr**a, da se ne utopimo do kraja. Da ne odustanemo od borbe sa čudovištima u foteljama i njihovom politikom i sistemom. U Lijepoj našoj...
E*** je danas ostala sama.
Ali samo na trenutak. Onaj trenutak kada je majka gotovo pala na koljena skoro poražena užasom u princezinim očima. Ali nećete. I ovaj put, ne znam koji po redu, sakupit ću svu svoju snagu koju imam, a imam ju zahvaljujući dvanaestogodišnjoj borbi s vašim sistemom, i okrenuti ću nebo i zemlju da zaštitim svoje dijete od vaše nepravde i apsurda. Ponovno. Jer vrlo sličnu dramu prolazili smo i sa sinom prije koju godinu. On je sada peti razred, a vi ste mu odlučili nakon četiri godine ukinuti asistenta. I to baš na ovakvom prelazu iz razreda s učiteljicom u razred gdje ima 11 profesora. Sa svim svojim potvrđenim dijagnozama i poteškoćama koje su prema vama, očito, nestale preko ljeta. E pa nisu. Ali to po vama vjerojatno nije tolika drama kada ste mu sestru ostavili i bez škole i bez razreda i bez učiteljice. Pa šta je onda drama ostati bez asistenta..?
E*** neće ostati sama.
Kunem vam se, dokle god ima snage u meni, neće ostati sama.
A vama, koji ste odgovorni za ovu traumu, želim da vam se vrati sve što ste zaslužili i priuštili nama. Svim roditeljima djece sa posebnim potrebama.''
