Sanjam…. stazama negdašnjim kako prolazim, i u hram sveti po oružju mrtve mi braće dolazim, a oni plaču.
Pitam: “Što znače te suze što teku iz duplji gdje nekad oči vam bješe braćo?”
“Stazom kojom si došo…” vele “rijetko tko da nam je svraćo, i da znaš što znače te suze i ti bi s nama plako po krvi rođeni naš.
Ti nakon svega sad živiš, štošta čuješ i znaš, al jako slabo vidiš.
Zbog tog ti oči suhe, a duša prazna.
U srcu lažan ti sjaj, a nevažna stvar ti je važna dok nas sad pljuju brate.
Sotonske pečate na svete pobjede nam stavljaju dok našu živu braću ko gorske vukove gladne ganjaju…. a ti ne plačeš!
Zar te ne bole živi koji se za smrt mole jer ono što vide ih boli…
Spoznaja zar te ne boli da sveta zemlja se naša kroz interese voli… tuđinu daje, tuđinac da je vodi.
Zaplači brate Hrvatski i nek ti suze kanu ko što je nekada krv na našu svetu grudu, a naši grobovi nek djeci tvoje djece sveti spomenik budu.
Autor: Ivica Rašić/Braniteljski portal
