Gledali smo bezočnu krađu SDP-a kojem je HDZ zdušno držao svijeću.
Još se sjećamo pred kamerama u saborskim hodnicima kicoškog i ciničnog podsmjehivanja Grbina i Šeksa nakon što su naočigled dobroćudnog puka, mafijaškim makinacijama narodu ukrali referendum i tako prodoužili život svojim nepotističkim utvrdama kojima kao taoca drže sav vlastiti narod. Mislilo se da je taj poraz konačan, jer, tko bi to preživio?
A sad najednom, evo nam referenduma opet pred vratima. Nov novcat, umiven, opet obasjava učmalu hrvatsku demokraciju, piše pater Ike Mandurić na
mrezalica.hr.
Svijetlom prijeti tamnim zakutcima saborskih kuloara i soba, te bi učas sve njegove odaje mogle pasti na domak ruke običnom težaku, rataru, domaćici, kao i intelektualcu, branitelji, i svakom tko iziđe na izbore.
Tako glasačka kutija i saborska klupa dolaze i neposrednu vezu, i svaka stolica će se svog mandata tresti zbog svakog govora, glasovanja, ne-dolaženja na sjednice… Jer će svaki od njih ponaosob na idućim izborima ponovno na sudište narodu koji će svih četiri godine oštriti olovku za iduću prigodu da napravi novu selekciju. Taj gušt će tjerati narod da masovno izlazi na izbore, i kreira sabor kao mu se sviđa.
Referendum će pomesti sabor, propuhati ga, i vratiti mu ponos kakav je jedino i primjeren, a otpuhati onu žabokrečinastu bestidnost, lijenost, licemjerstvo, ruganje demokraciji, i što li se ondje ne izleže svih ovih godina. Ali evo, Bog dade, pa se, ono prije 8 godina, prag za referendum spusti, otvoriše se dveri, pa nam najprije prođe referendum o braku.
A a mogao bi, a hoće – u Boga vjerujem – proći i ovaj o izbornom sustavu.
Danas kad je i pticama na grani jasno da nam je referendum o promjeni izbornog sustava itekako potreban, i kad bi trebali svesrdno ga podržati, prigovarat ćemo zašto nije ovakav ili onakav. Jedni, zašto nije predložen čisti većinski sustav u kojem svaka izborna jedinica daje samo jednoga – kao što je u Americi, npr; drugi, zašto nije predložen čisti proporcionalni sustav – pa da nam cijela Hrvatska bude jedna izborna jedinica; treći zbog kvota dijaspore ili manjinaca, četvrti zbog….
Tako ćemo ovih dana slušati brojne prigovore od ljudi koji nisu ni pomišljali upustiti se u tu borbu, i koji mu se ni u snu nisu nadali. Svi takvi imaju samo jednu grešku: nisu bili spremni ili kadri ostaviti se svojih rutina i dnevnih navika kako bi svoje snage utrošili u ovaj referendum, te jurnuti u boj i izložiti se laveži medija koji će vam raščerečiti sve tajne i na vas svaliti drvlje i kamenje kleveta i laži. Ovi imaju samo jednu manu – nisu se upustili u boj – nisi bili sposobni ili kadri.
A oni koji će se baviti referendumom, imat će sto mana. No, budimo pošteni; mora se reći i priznati, kako god bilo, ovo će biti velika pozitivna promjena, i ako uspije, oni koji ga pokreu, zaslužit će svoje mjesto u povijesti Hrvatske demokracije, građanskog aktivizma, pa i politike.
Osvrnimo se ipak, zlu ne trebalo, na moguće prigovore, kako bi jasnije uvidjelo zašto je ovaj referendum ipak dobro promišljen:
Prigovor 1. Ideja o Hrvatskoj kao jednoj izbornoj jedinici
Ovo je daleko gora varijanta od one koja će biti predložena. Posve je nepotrebno da nekakva Ana iz Dubrovnika mora moćći svoj glas dati Stieru, Maletićki ili Klimanu, npr, u Zagrebu – jer će ovi i tako u svojoj izbornoj jedinici osvojiti svojih, ne 10 nego 50 tisuća preferencijalnih glasova. A kad bi cijela Hrvatska bila jedna izborna jedinica, osvojili bi 300 000. Ali, što će mu 300 000 glasova, ili milijun glasova, i što mu znače glasovi iz nekog drugog grada kad i tako svaki od njih može obnašati samo jedan mandat. To dakle ne da ne bi bilo dobro, nego, naprotiv, bilo bi jako pogubno, jer, takva mogućnost postigla bi to da, dajući svi glasove najvećim favooritima, propuštamo dati glasove također dobrim i ispravnim kandidatima, te bi se moglo dogoditi da 500 000 glasača izabere samo ovu trojicu – i tako delegira tri mandata, dok će ostalih 500 000 glasača – koji su protiv Stiera i bliske mu trojke – izabrati ostalih 50-ak zastupnika s HDZ-ove liste. Time bi sastavjač liste upravo mogao vrlo zgodno manipulirati i postići što god želi. Stoga je ideja o cijeloj Hrvatskoj kao jednoj izbornoj jedinici u varijanti preferencijalni glasova posve besmislena. Osim ako bi kad bi nam se ponudila mogućnost zaokruživati svih stotinjak kandidata, i to, redajući ih po prioritetima. Ali to bi bio tako kompliciran sustav da bi prebrojavanije trajalo valjda mjesec dana, i bilo bi zapravo nemoguće.
Prigovor 2. Referendumu o izbornom sustavu ne treba biti cilj demokratizacija stranaka.
Upravo suprotno! Baš to i je jedan jedini problem Hrvatske. Izborni sustav po sebi ni ovakav ne bi bio loš kad bi u strankama funkcionirao mehanizam selekcije dobrih i poštenih – jer bi oni, kad bi došli na vlast, i uvidjeli što je problem, a onda i problem rješavali. Kad bi stranke bile demokratične, ništa drugo ne bi ni trebalo. I njima bi isplivali najsposobniji i najveći domoljubi, koji bi znali i radili svoj posao. No, problem je u tome što oni, iako postoje, ne mogu se probiti. Stoga je načelo da referendum ne treba imati za cilj demokratizaciju stranačkih lista – posve kriv.
U Hrvatskoj nikada nije zaživjelo načelo tržišne utakmice u kojoj stranke snose odgovornost za svoje djelovanje stoga što se u Hrvatskoj nikada ne provodi kampanja oko programa – nego se uvijek svede na rasprave oko ustaša i partizana, oko Jugoslavije, udbaša, Tita i Tuđmana, itd. Svi primjeri parlamentarne demokracije koji postoje u svijetu, i o kojima se uči na fakultetima, posve su neprimjenjivi na Hrvatsku. Nigdje na svijetu ne postoji ovakva situacija. Kod nas su kampanje uvijek ideološke duboko naslonjene na dva rata iza nas i vrijeme između njih. Pa se i glasovanje odvija po tom ključu. Stranke stoga nikada ne odgovaraju za svoje politike, korupciju, loše gospodarenje, nego traže povjerenje svojih baza na temelju odnosa prema Jugoslavenštini i Domovinskom ratu.
U Hrvatskoj ne postoji način da se prisili političare da odgovaraju narodu za svoju politiku. A mi jednostavno ne možemo čekati idućih 10 ili 20 godina da, ili ove stranke nestanu, ili se same od sebe pročiste, i vidjeti hoće li se to uopće dogoditi. Ali, ono što možemo jest, uzeti u svoje ruke njihove liste, i prekrojiti ih onako kao mi želimo. Tako narod ulazi u stranačko kadroviranje, i zapravo stranku vraća narodu – kojemu i pripada. Da, upravo je to ono što nam treba, i upravo to mora biti jedan od glavnih ciljeva referenduma.
Prigovor 3. Referendum nije savršeno složen, a zacementirat će stanje.
Prigovor nikako ne stoji. Budimo realni, inicijativa Narod odlučuje, nikome ne brani da dogodine već, ili za tri, ili za pet, ili za deset (a i to bi bili prije nego bi ove stranke same od sebe propale) okupi neku novu ekipu i napravi novi referendum. On će pobiti sve ono što ovaj referendum donese. dakle, samo naprijed! Ali ako bi ovaj referendum trajao i samo jedan mandat – pa kad bi nakon njega, neka dobra vlada, raspisala novi referendum u boljem savršenom izbornom sustavu – on bi „odcementirao“ sve ono što će ovaj zacementirati. No, daj Bože da se takva vlada ikad dogodi. Prema tome, nema straha, promjenom ovakvog sustava čak i nesavršenim referendumom možemo samo profitirati, i to silno.
Prigovor 4. Trebalo je okupiti svu elitu najboljih stručnjaka.
A kako? Volio bih vidjeti da mi netko ukaže na neki primjer gdje se to dogodilo? Ja ne znam ni za jedan takav slučaj na desnici od ’90 na ovamo. Ako takvo nešto ipak postoji, ili ako je moguće, živo se pitam zašto ta snaga nije već sama okupila i pokrenula referendum? Nije valjda da im za to treba dozvola Željke Markić? I što su čekali četiri godine od onda kad nam ono nije uspjelo?
Okupiti “intelektualnu elitu” pozivom u neki boj, teško je do neba, ponajprije stoga što intelektualna elita, ne želi crnački težački posao borbe s medijima, i borbu u rovovima po štandovima. Često ne žele ni neka duga sastančenja u kojima će se nadglasani morati pokoriti većini i nastaviti dalje raditi što se od njih traži. Referendum odrađuju mali, ponizni, marljivi, borbeni, oni ludi u očima svijeta. Oni će to napraviti nesavršeno, kao što su i naši branitelji u ratu bili nesavršeni, ali su pobijedili.
No, one koji ovom referendumu mogu naći pokoji mani, ili više njih – pozivam da učine jednu veliku u važnu stvar pa da, u zamjeno za stajanje na štandovima, odaju priznanje onima koji će to činiti, te da priznaju kako ovaj referendum donosi bitne promjene, i kako nakon njega više ništa neće biti isto. Ako je to istina – a je, i ako je to očito – a je, dužni su to priznati, i tako ohrabriti ovu mladu vojsku, i dati im svaku podršku – jer oni ovo čine i za njih, i sve nas.
Danas je inicijativa sigurno jača nego prvi put. Medijske blokade više nisu tako moguće, stasali su novi portali, iskustvo je tu, a i nove snage su sastale.
Još ću reći samo ovo:
Draga mladosti, stvarajte svoju Hrvatsku! Ne dopusti da je netko drugi stvara za tebe i umjesto tebe. Hrvatska se ljubi djelima, žrtvom, trpljenjem, koje ponekad košta. Hrvatska se ljubi javno, otvoreno, svjedočki. Volim Vas iz sve duše, molim Za vas, i blagoslivljam! Izlijte svoju ljubav prema Domovini, i neka vam u srcima zvone riječi blaženog, i svetog Stepinca: “a u ljubavi prema svome narodu ne dam se ni od koga natkriliti.”
Učite se i od Ivana Merza koji je, pod geslom “za vjeru i Dom”, sa svojim orlovima bio preteča pravog katoličkog društvenog aktivizma, i umorit se ne smijete.
Pozdravljam vas iz Toronta!
Stojte dobro!
