Forbes je za izvješće o hrvatskom nogometnom čudu angažirao Amerikanca koji živi u Zagrebu. Jason Evangelho slavio je zajedno s Hrvatima. “Kako je sudac odsvirao posljednji zvižduk označujući pobjedu Francuske nad Hrvatskom od 4-2 u finalu Svjetskog prvenstva, vatromet i uzvici slavlja prolomili su se na mjestu gdje sam gledao utakmicu u kvartu Knežija.
Zapravo, prolamali su se iz svakog kuta glavnog grada Zagreba, unatoč toga što je grad bio razumljivo utihnuo i otrijeznio se zadnjih pola sata te utakmice koja je ostavljala bez daha. Kao Amerikanac, bio sam zbunjen. Inspirirajuća priča o Hrvatskoj kao Pepeljugi završila je porazom. Zašto je cijeli grad eruptirao u slavlju? Oko sat nakon utakmice zaputio sam se prema Trgu bana Jelačića kako bih udovoljio svojoj radoznalosti, iznosi Amerikanac u Zagrebu.
- Stigavši u centar bio sam preplavljen i zbunjenošću i divljenjem. Više je ljudi tamo bilo nego kada je Hrvatska tijesno pobijedila Englesku u napetom polufinalnom meču. Puno, puno više. Cijeli se grad pretvorio u more crvenog i bijelog. Deseci tisuća su navijali, pjevali, pili i pucali od entuzijazma. Da ste se tamo spustili a ne pratite nogomet, zaključili biste kako je Hrvatska pobijedila na Svjetskom prvenstvu ili da je neki nacionalni praznik. Na neki način tako je i bilo. I nastavljalo se kako sam ovo pisao. Veliki trgovački lanci zatvarali su se ranije u nedjelju kako bi svojim zaposlenicima omogućili da gledaju finalnu presudnu utakmicu. U ponedjeljak je nastupila još veća proslava s još više ljudi kako je hrvatska momčad stigla kući iz Moskve, kladim se da se ovdje zatvorilo više dućana nego ih se zatvara u Americi za Božić, kaže Evangelho.
- Hrvatska je svoju momčad u ponedjeljak dočekala ne kao pobjednike ili poražene, već kao heroje. Kako biste razumjeli zašto ovaj poraz nije pokvario raspoloženje Hrvata, morate razumjeti njihov mentalitet kao i veličinu onoga što je njihova momčad postigla. Sa stanovništvom od samo 4,3 milijuna, Hrvatska je najmanjom zemljom koja je igrala u finalu Svjetskog prvenstva od 1950. godine. Ako pratite jednostavnu logiku prema kojoj veća populacija proizvodi veći broj sportaša svjetske kvalitete, to samo po sebi govori dovoljno. Ali hrvatska nacionalna momčad nema niti svoj stadion niti službeni kamp za treniranje. Sjetite se i kako je Hrvatska jako mlada zemlja, koja je službeno nastala 1991. godine. Kapetan momčadi Luka Modrić odrastao je u ratnoj zoni, spoznao kako je njegov voljeni djed ubijen kada je on imao samo šest godina, jeo je grah u skloništu uz zvuk granata a obiteljska je kuća spaljena do temelja od srpskih militanata.
Pronađite bilo koga u Hrvatskoj otprilike iste dobi kao i Modrić i oni će vam otprilike reći da je to bilo ‘normalno’ djetinjstvo. Znam jer sam s mnogima o tome razgovarao. To morate razumjeti o neslomljivom hrvatskom duhu. Čini se kako ih je rat ujedinio i ojačao ih. Natjerao ih da cijene život i zajedništvo i zajednicu. Modrić, jednom prognanik koji je došao doslovno iz ničega, kome su stalno govorili kako je premali i sramežljiv da igra nogomet, upravo je pomogao da zemlja doživi svoj najveći uspjeh u nogometu. On je ovdje heroj, piše zagrebački Amerikanac.
- Praćenje Svjetskog prvenstva u Hrvatskoj bilo je otrežnjujuće i posramljujuće iskustvo. U Americi ovakve poraze redovito prate neredi, kaos i nasilje. Vidjeti cijelu državu tako ujedinjenu u sportu, vidjeti njezin narod tako obavijen slavljem i srećom nakon nečega što se može označiti teškim porazom? Znati da doslovno svi koje sretnete na cesti ne samo da znaju što se dogodilo, nego su još ekstatični i tretiraju sve kao Božji dar. To je naprosto inspirirajuće. Poruke čestitanja koje vidite na Twitteru i Facebooku nisu jednodimenzionalne. To je i stvarni život. Fotografije koje vidite uz ovaj članak nisu odabrane kako bi se dokazala njegova poanta. One su tek veća, gušća reprezentacija hrvatskog stava u ovom trenutku. Ponos i duh koji ovi ljudi imaju je zarazan. Kladim se da će Hrvatska slaviti još dugo nakon što se utišaju tulumi u Francuskoj.
