Goran se, naime, na tu zahtjevnu pješačku rutu dugu 500 kilometara odlučio po 18. puta, a ove godine dobio je i društvo, još jednog našeg susjeda, Marka Ćurića.
Bio sam ili u društvu, Goran svake godine dio svog godišnjeg odmora koristi kako bi hodočastio Kraljici Mira. Ako sve bude teklo prema planu trebat će mu 13-14 dana da stigne do Međugorja, no ukoliko nešto zapne, najduže relacije će prepoloviti i tako malo produžiti put kako bi sigurno stigli. Gorana smo „uhvatili“ tijekom dnevnog odmora s obzirom da se zbog velikih vrućina kreću pretežito noću.
- Noću je predivno hodati, noću je fantastično. Jedino je šteta što baš ne vidite prirodu koja je prekrasna na tom putu, ali nešto morate žrtvovati s obzirom da ne možete baš po ovim vrućinama hodati, a visoke temperature kreću već ujutro. Sada imamo dionicu do Slunja koja iznosi 40-ak kilometara. Ova dva dana kretali smo oko 2 sata u noći, a sada krećemo u 22 navečer baš zato da ne bi po vrućini hodali- otkrio nam je Goran.
Za njega je ovo hodočašće krenulo davne 2003. godine kada je hodao s nakanom za obraćenje hrvatskog naroda, a sada mu je, kako kaže, najbitnije da se narod vrati Gospodinu i da zaustavi grijehe, posebice grijeh bogopsovki.
- Glavni razlog je prestanak bogopsovki, ali i zaustavljanje abortusa. Također idem i s nakanom da se hrvatski narod vrati moljenju krunice, ali hodam i zbog cijele situacije u kojoj smo se našli, što zbog pandemije koronavirusa, što zbog ostalih nepogoda koje su nas zadesile- ispričao nam je Goran koji je jednom prilikom hodao i od Bleiburga do Vukovara.
Opasnosti na putu
Put do Međugorja nikako nije bezazlen, a posebice opasan zna biti noću, no ovog puta Goran manje brine jer sada uz sebe ima suputnika Marka.
-Najveće opasnosti bili su psi na putu koji su nas znali i napadati. Posebice je bilo opasno kada sam bio sam prošle godine. To se dogodilo po noći i ja sam tu vidio duhovnu simboliku. Pušteni psi bili su simbol zvijeri koje nas svakodnevno napadaju na svim životnim poljima, ali mi je Bog dao i svjetlo u ruci u obliku svjetiljke koje sam ja držao i to me obranilo od napada- prisjetio se Goran te opasne situacije.
No nisu psi bez nadzora jedina briga. U nedjelju ujutro naišli su i na divlje svinje koje mogu biti itekako opasne po ljude.
-Bilo je dosta mlađih divljih svinja, pa nam nije bilo svejedno jer nismo znali je li im majka u blizini, ali hvala Bogu većina životinja bježi. Sada nosim i sprej za samoobranu protiv životinja jer nikad se ne zna- kaže Goran koji inače radi u arhivi Zagrebačke županije, a na posao svakog dana putuje biciklom.
Ovakav pothvat, naravno, traži i kvalitetnu pripremu kojoj Goran pristupa ozbiljno.
Inače idem s biciklom na posao i zato jako malo hodam, no svake godine se malo pripremim uoči hodočašća u Međugorje, pa onda jedan period hodam na posao. Ove godine s Markom sam išao na Sljeme, no najvažnija je duhovna priprema. Svi misle da sam ja iskusan hodočasnik, što stoji, ali također sam jako dobro svjestan da uvijek nešto može zapeti, da me mogu uhvatiti leđa ili nešto drugo. U ovih 18 godina jednom sam morao i odustati jer više nije išlo. No kada hodaš u duhu poniznosti to nije problem- govori nam Goran.
"Svaki gram je važan"
Sve što mu je potrebno za put Goran nosi u ruksaku na svojim leđima, a godine i godine iskustva naučile su ga kako da pravilo reducira i odbaci sve ono što mu nije od nužnosti.
-Iz godine u godinu ruksak je sve lakši jer smo prije nosili i vreće za spavanje i svašta, ali s vremenom smo naučili što su najnužnije stvari koje su nam potrebne i koje nosimo sa sobom. Tako ne nosim niti više od pola litre vode jer se ipak manje trošimo po noći, pa nam to bude dovoljno do sljedećeg mjesta gdje se možemo osvježiti. Svaki gram težine nam je važan i na to obraćamo pozornost pa je lakše hodati- naglašava Goran.
Iako je iskusan hodočasnik, žuljevi su ponekad i u njegovom slučaju jednostavno neizbježna pojava, no naučio je s vremenom na poneki trik koji itekako bude od koristi.
-Ima žuljeva, no već imam iskustva, pa znam kako se to rješava. A inače nosim tenisice dva broja veće jer se žuljevi rade kada noga natekne, pa zato veći broj obuće pomogne. Nosimo naravno i natikače i zbog vrućine i zbog kiše- otkrio nam je Goran.
Kako dodaje, svi misle da je u pitanju njegov zavjet no to nije tako. Jednostavno namjerava hodati svake godine dokle god bude išlo… U cijeloj ovoj priči ističe predivno iskustvo upoznavanja novih ljudi putem kao jednu od najljepših karakteristika hodočašća.
-Dokle budem fizički mogao i dokle budem imao vremena ja ću hodati. Znao sam doći u Međugorje i za 10 dana, ali bi onda stigao izranjen i izmučen što nije cilj jer nisam na utrci. Nakon što stignem ostat ću u Međugorju nekoliko dana kod obitelji Burazer. Bit će to već četvrti puta da odsjednem kod njih dok Marko neće moći ostati toliko dugo. Planiram se svakako vratiti na pješačko hodočašće u Mariju Bistricu. Taman ću se malo oporaviti- kroz smiješak nam je rekao Goran kojemu i ove godine želimo da sretno stigne na svoje odredište!
