Na pola puta od Toronta do Hamiltona nalazi se Oakville, grad kojim danas jure električni automobili i koji se konstantno širi, a trenutno broji više od 200 000 stanovnika. Uz obale jezera Ontario, uz pripadnike drugih naroda, svoj novi dom našli su i brojni Hrvati bez kojih se zasigurno više neće moći pisati ni crkvena ni društvena povijest ovog najnaseljenijeg dijela Kanade, piše Nedjelja.ba
Da su tu, nedaleko od poznatih slapova Niagare, naši sunarodnjaci već ostavili vidljiv trag, svjedoče i imena nekih ulica poput: Livno Common, Jezero Cres, Nikola Tesla Blvd, Croatia Dr. Tuesman Way, Velebit Park Blvd, Dalmatian Cres i dr.
FOTO NEDJELJA.BA
Obećana zemljamnogima
Poput drugih useljeničkih multinacionalnih zemalja, i Kanada je bila ‘obećana zemlja’ mnogim Europljanima, a danas postaje sve više ostvarenje sna za stanovnike Indije, Kine i drugih azijskih, ali i afričkih zemalja. Mnogi od njih svoj novi dom pronalaze u gradovima kao što je Toronto, tako da dolaskom mijenjaju donedavnu ekonomsku, kulturnu i religijsku sliku grada, te ‘potiskuju’ starije doseljenike i njihove potomke u prigradska i mirnija područja. Jedno od takvih mjesta je Oakville u koji se doseljava sve više mladih obitelji, djece hrvatskih doseljenika s druge polovice prošlog stoljeća, a jedan od glavnih razloga je što u ovom mjestu već više od 40 godina postoje i vrlo aktivno žive hrvatska župa i škola.
‘Prva generacija doseljenika najviše se napatila radeći težačke poslove. Oni uglavnom nisu išli u škole, nego su ovdje došli da zarade kruh’, naveo nam je na početku razgovora oakvillski župnik, inače rodom iz Studenaca kraj Ljubuškog, don Ilija Petković te dodao: ‘Oni ovdje nisu imali nikoga svoga, ali njihova djeca danas imaju potpuno druge mogućnosti: izvrsno poznavanje jezika, školovanje pa i podršku roditelja i rodbine što je veliko olakšanje za životne početke i probitke. No, svako vrijeme ima svoje breme, pa i ovo jer su kuće i stanovi sada vrlo skupi, pa je potrebno cijeli život raditi i otplaćivati kredite. Da nije vjere i Crkve, teško bi se i jednima i drugima bilo boriti kroz sve te poteškoće.’
Katolička Crkva najveći je poslodavac
Oakville i nema neku veliku povijest jer je tek 1805. Zakonodavna skupština Gornje Kanade kupila zemljište od starosjedilaca, odnosno urođeničkih plemena Mississauge, a 1846. ovdje je bilo tek 1 500 stanovnika koji su se naselili uglavnom oko dotadašnje vojne ceste Dundas, a zabilježeno je da su tu tada postojale tri crkve, vodenica i pilana po kojoj je mjesto i dobilo ime (engl. oak - hrast).
Oakville je vremenom, otvaranjem rafinerija nafte i tvornice automobila Ford, postao industrijski grad. Početkom 60-ih, točnije 1962., mjesto je spojeno sa susjednim selima Bronte, Palermo, Sheridan i ostatkom okruga Trafalgar, te je imalo 10 000 stanovnika. Tako je nastao grad Oakville koji je od tada do danas postao čak 20 puta veći. Veliki utjecaj u razvoju grada imala je Katolička Crkva, a The Halton Catholic District School Board (HCDSB) zapošljava 4 592 osobe što je više nego Ford, zdravstva ili javnih državnih škola, čime je Katolička Crkva i danas najveći poslodavac u gradu.
Više od 40 godina hrvatske župe Oakville
U prostranoj Kanadi danas postoji 17 hrvatskih župa od kojih se 11 nalazi u gusto naseljenoj pokrajini Ontario: Hamilton, Kitchener, London, Mississauga, Norval, Oakville, Ottawa, Sault Ste Marie, Toronto, Welland i Windsor. Osim njih tu su Calgary i Edmonton u pokrajini Alberta, Vancouver i Victoria u Britanskoj Kolumbiji te Montréal u Québecu i Winnipeg u Manitobi.
‘Crkva je od samih početaka brinula za duhovnu pratnju iseljenika, i to čini i danas. Mi svećenici međusobno poprilično dobro surađujemo i razmjenjujemo pastoralna iskustva’, istaknuo je naš sugovornik mons. Ivan Vukšić koji je od 2006. povjerenik za hrvatske svećenike i pastoralne djelatnike u Kanadi.
Foto: Nedjelja.ba
Hrvatska personalna župa Svetog Trojstva Oakville osnovana je 9. lipnja 1976. dekretom tadašnjeg hamiltonskog biskupa Paula Reddinga, a za prvog župnika imenovan je don Vjekoslav Banković, svećenik Porečke i pulske biskupije. On je najzaslužniji za dobre temelje ove župne zajednice i u infrastrukturalnom i u duhovnom smislu. U župi je ostao do smrti 1989. kada ga je naslijedio zagrebački svećenik don Juraj Jezerinac koji je samo dvije godine kasnije imenovan pomoćnim zagrebačkim biskupom.
Te iste 1991. u župu dolazi zagrebački svećenik don Marijan Mihoković koji tu ostaje nešto manje od dvije godine, nakon čega za župnika iz misije u Tanzaniji 1993. stiže mladi svećenik Trebinjsko-mrkanske biskupije don Ivan Štironja koji za kratko vrijeme ostavlja upečatljivo pozitivan dojam o kojemu se u župi priča i danas. Sadašnji župnik don Ilija Petković svećenik je Mostarsko-duvanjske biskupije, a hrvatskim katolicima Oakvillea osigurao je više od dva desetljeća nesebične pastoralne brige. Od 2004. u župi pastoralno djeluje i svećenik don Ivan Vukšić.
Hrvatska škola
Iz razgovora sa svojim dragim župljanima primjetno je da su oni koji su 50-ih i 60-ih godina prošloga stoljeća došli kao momci i djevojke, sada djedovi i bake, a poneki već i pradjedovi i prabake. Ti isti ljudi ponosni su što njihova djeca i unučad govore hrvatski jezik i vole svoje korijene. Zahvaljujući obiteljskom naslijeđu i organiziranoj hrvatskoj školi, velika većina Hrvata u Oakvilleu jako dobro govori materinjim jezikom i gotovo svake godine posjećuje Domovinu.
Od 1978. u župi djeluju i Sestre milosrdnice Svetog Vinka Paulskog, a upravo su one najzaslužnije za pastoralni rad s djecom te vodstvo hrvatske škole u St. Gregory the Great Catholic School koja djeluje od samog njihova dolaska u župu. Ravnateljica škole s. Bernadette Copak ističe da u školi u 2019. ima 307 djevojčica i dječaka i šest odraslih osoba, te da broj zainteresiranih iz godine u godinu raste.
Hodočasnička župa
S. Smiljana Delonga u župi je više od 30 godina i kroz svo to razdoblje upoznala je gotovo sve župljane, orguljašica je i voditeljica župnih zborova koji postoje otkako i župa. Osim zbora odraslih, tu su i dječji zbor i tamburaški sastav, a kao potpora u pjevanju često im pripomogne i župnik Ilija koji je i sam glazbenik.
U crkvi i župnoj kući sve je na svojem mjestu za što se na osobit način brine s. Bernarda Mikulić koja na ovom kontinentu pastoralno djeluje više od pola stoljeća.
Župa od samih početaka organizira hodočašća po cijelom svijetu, a na tim putovanjima često im se pridruže i drugi Hrvati iz Ontarija koji nisu oakvillski župljani. Među ostalim vrijedi spomenuti: tri putovanja u Svetu zemlju, hodočašće u Rim, po dva u Fatimu, Lourdes i meksički Guadalupe te redoviti pohodi svetištima Kanadskih mučenika u Midlandu, onome Svetog Josipa u Montrealu te nekoliko puta Svetoj Ani (Saint Anne de Beaupré) u Québec.
‘Ova župa je vrlo lijepa, mlada i raznolika zajednica u kojoj ima ljudi iz svih hrvatskih krajeva što je pravo kulturno i vjersko bogatstvo’, rekla nam je sestra Smiljana ističući da pastoralni rad s djecom ispunja nju i druge sestre istinskom radošću. S najmlađima sestre su pripremile brojne proslave sakramenata, blagdanske predstave i koncerte, i još uvijek su neumorne u svemu što čine. Njihovo zalaganje prepoznaju i mnogi župljani koji to u razgovorima rado ističu, a u susretu sa sestrama često razmijene prijateljski zagrljaj.
Traži se sarma više
Iste godine kad i župa ustanovljena je i Hrvatska katolička udruga žena (The Croatian Catholic Women’s Association). Ova vrlo vrijedna i radišna skupina na različite načine pomaže župu i njezine potrebe. Svake godine pred Božić i Uskrs marljivo pripremaju kolače te skuhaju i do 10 000 komada sarmi koje pod engleskim nazivom cabbage rolls rasprodaju u roku 120 minuta. Kupci su i Hrvati i Kanađani, a provjerena kvaliteta ovog našeg tradicionalnog jela svaki put ubrzava prodaju te ruši sve rekorde pa se traži sarma više. Prikupljena sredstva redovito idu za neku aktualnu župnu potrebu.
Mjesto u kojem se okuplja udruga je župna dvorana koja je izgrađena prije crkve te se tu u početku redovito slavila sveta misa. U njoj se danas održavaju brojni koncerti i zabave uz gostovanja brojnih hrvatskih glazbenika.
Obitelj je svetinja, a povratak moguć
Prolazeći Oakvilleom, ne možete ne vidjeti da je to grad sastavljen prije svega od obiteljskih kuća u nepreglednom i strogo utegnutom nizu koji je za razliku od europskog stila pomalo umjetan, no svakodnevno se širi i raste. Takva isplanirana gradnja izvana otkriva koliko je obitelj važna u kanadskom društvu.
‘Ovdje se uvijek držalo do obitelji. To je svetinja. Uz to bih dodao da je i kumstvo zbilja cijenjeno jer su prvim generacijama hrvatskih doseljenika kumovi zapravo bili ono što je u domovini rodbina’, istaknuo nam je Ivan Petrović podrijetlom iz Tomislavgrada. Njegovu suprugu Slavicu i njega, baš kao i druge, obraduje svaki posjet djece i unučadi. S ponosom ističu radosnu činjenicu da se njihova kćer, iako rođena u Kanadi, odlučila vratiti u Hrvatsku gdje ima svoju obitelj, te bez oklijevanja tvrde da je Hrvatska definitivno najljepša i najsigurnija zemlja na svijetu u kojoj i sami svake godine provedu po nekoliko mjeseci.
A ovakvo razmišljanje nije izoliran slučaj, svjedoči nam i primjer obitelji Stipe i Ive Žižić čiji sin, također rođen u Kanadi, živi i kao liječnik radi na Rebru u Zagrebu. Ima još ovakvih pozitivnih primjera povratka, a moglo bi ih biti i više. ‘S nemalim kanadskim mirovinama puno bolje bi se moglo živjeti u Hrvatskoj negoli u Kanadi jer bi ta razlika u standardu i te kako poboljšala kvalitetu života onima koji bi se odlučili za taj hrabri i domoljubni potez povratka’, rekao nam je o ovoj temi mons. Vukšić.
Primjer Hrvata-katolika u Oakvilleu te njihovih potomaka pokazuje da se uz kvalitetan obiteljski odgoj te pastoralnu skrb Crkve i te kako mogu izgraditi osjećaji za prave vrijednosti kao što su vjera, dom i nacija. Oni svojim životom svjedoče da biti svjestan svojega identiteta i ponosan na svoje korijene nikako ne umanjuje i njihovu ljubav prema zemlji u kojoj sada žive. Tako da svakako mogu biti poticaj brojnim iseljeničkim obiteljima kako istodobno sačuvati svoju tradiciju i običaje, ali i postati sastavni dio drugoga društva. Neki od njihovih potomaka koji su odlučili živjeti i poslovati u Hrvatskoj divan su primjer ljubavi prema Domovini koja je jača i od želje za gotovo zajamčenom poslovnom uspješnošću u ekonomski naprednijim zemljama.
