Hrvatska zajednica je kupila zemljište te svojim donacijama i radom izgradila i napravila hrvatsko veleposlanstvo te ga je kao čin ljubavi dala svojoj novo obnovljenoj državi Hrvatskoj. Na jednak način je hrvatska zajednica u Australiji kupila i poklonila prostore za hrvatska konzularna predstavništva u Sydneyu i Melbournu. Ne znam da li su to Hrvati napravili i u jednoj zemlji u kojoj žive, no to je manje važno, koliko je taj čin sam po sebi svjedočio kolika je ljubav, oduševljenje i zanos tih dana vladala u zajednici i kako ništa nije bilo teško učiniti za domovinu koja je tih godina trpila u ratu i srpsko-crnogorskoj agresiji.
Dolazak dr. Franje Tuđmana dvije godine kasnije – 1995. godine u Australiju par mjeseci prije vojno redarstvene akcije „Oluja“ te njegov dolazak na stadion tadašnje „Croatia Sydney“ a današnjeg „Sydney United 58 FC“ bio je spektakularan i događaj za pamćenje. Generacije emigranata, ljudi koji su bježali preko granica i preko mora iz neljudskog sistema komunizma koji je izgledao stamen i nepobjediv, moćan i vječan u jednom trenutku je srušen i pao u prah kao i srpska tamnica naroda zvana Jugoslavija.
Vidjeti i doživjeti dolazak hrvatskog prvog predsjednika od ljudi od kojih mnogi nisu desetljećima smjeli otići te posjetiti i vidjeti svoju domovinu Hrvatsku, vidjeti službene australske vlasti kako s poštovanjem i uvažavanjem dočekuju hrvatskog predsjednika, australske vlasti koje su samo desetak godina prije podržavale progon hrvatska zajednice radi srpskih laži o tzv. hrvatskim „teroristima“ u Australiji, nedužnoj grupi hrvatskih rodoljuba – tzv. „Croatian six“ , doživjeti uspostavljanje nove hrvatske države – sve to je izgledalo a i danas ove 2023. godine izgleda poput biblijskog opisa izlaska izraelskog naroda iz egipatskog ropstva.
Hrvatska, slobodna, suverena, demokratska i nezavisna država – san generacija hrvatskih ljudi sanjan stoljećima napokon je stvarnost i u Hrvatskoj imamo prilike i mnogi od nas će ako Bog da sa svojim obiteljima doći živjeti pa i iz Australije.
Sa svojih dvanaest godina iskustva života na ovom dalekom kontinentu mogu posvjedočiti da se ništa bitno nije promijenilo u ljubavi hrvatske zajednice prema Hrvatskoj.
Zapravo da se odmah ispravim – došlo je do promjena hrvatskog iseljeništva u odnosu na Hrvatsku.
Mi je volimo još više.
Što je još bolje svjedočim nečem još većem – mlađa generacija- prva, druga i treća koja je rođena i odrasla u Australiji, mnogi koji ne znaju ni razumiju dobro hrvatski govor otkrivaju zemlju svojih predaka kao izuzetno lijepo mjesto za turistički posjet, mnogi kao dobr prostor za posao i život svojih obitelji, a skoro svi kao nevjerojatnu životnu inspiraciju, ponosni zato što imaju hrvatske korijene i gene najviše zahvaljujući uspjesima hrvatske nogometne reprezentacije i naše crveno bijele „šahovnice“ koju sada pozna cijeli svijet.
Nogometni uspjesi, prirodne ljepote Hrvatske, njen ulazak u punopravno članstvo Evropske unije, te malo dublje sagledavanje hrvatske povijesti našim mlađim generacijama otkriva bližu hrvatsku povijest i slavno junaštvo te pobjednički mentalitet proistekao iz Domovinskog rata 1991-1995. godine kada smo goloruki pobjedili poput Davida srpsko-crnogorskog Golijata.
Treba vidjeti kako se ti mladi Australci ponose svojim hrvatskim porijeklom, kako s ponosom odijevaju hrvatske dresove i obilježja, kako mladići čiji su očevi i majke ili još bolje djedovi i bake rođeni u Australiji tetoviraju po tijelu hrvatske šahovnice, grbove i krunice.
Bog, obitelj, domovina te krunica, i šahovnica – jednaki simboli prožimaju i većinski su u Hrvatskoj kao i širom dijaspore. Tijekom Domovinskog rata nepoznat je primjer da je ijedna hrvatska vojna postrojba u Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini uzela ime nekog partizana ili bilo koji partizanski ili komunistički simbol i obilježje dok je to s simbolima i obilježjima Hrvatske vojske iz razdoblja Drugog svjetskog rata tj. NDH-a – bilo upravo suprotno, uključivši ime donedavne hrvatske valute kune, hrvatskog vojnog nazivlja, simbola, jezika, grafičkih obilježja,…
Ono što hrvatskoj dijaspori cijeloga svijeta zasada nedostaje jest prava državna politika koja će Hrvatsku učiniti zemljom useljavanja a ne iseljavanja kao što svjedočimo u zadnjih deset godina kada je Hrvatsku napustilo gotovo 10% njezinih stanovnika nažalost uglavnom mlađih obitelji.
Sljedeća 2024. godina u Hrvatskoj je izborna godina kada će se birati novi sabor, nova vlada a i novi predsjednik, a biti će uz to i izbori za evropski parlament.
Nadajmo se i vjerujmo da će naći političara i stranaka koji će napokon imati sluha za hrvatsku dijasporu i stvoriti prave uvjete povrataka poput onih koje su napravile Izrael, Irska i Poljska.
Piše: Petar Mamić/domovina.info