Zovem se Ivica.
Ovu poruku Vam šaljem jer upravo s Vama želim podijeliti svoju priču. Osjećam tu dužnost, ali i potrebu. Tijekom relativno mirnog srednjoškolskog obrazovanja i pred samu maturu započeo je rat. Upravo onaj koji mi je slobodno mogu reći oduzeo zdravlje. Sa nepunih 18 godina osjećao sam dužnost pristupiti vojsci i tako braniti svoj grad, svoju državu. Obukao sam vojnu uniformu, onu koju danas mnogi ne cijene. Nedugo nakon mog pristupanja vojsci, spletom okolnosti zarobljen sam. U logoru poznatom kao „stadion Iskra“ proveo sam 8 mjeseci. Vjerojatno znate i sami niti malo lakih 8 mjeseci. Ali ne žalim se. Svatko ima svoj Križ. Moj je bio to. Siguran sam da mi ga je Bog dao zato što je znao da ću ga moći ponijeti.
Dan izlaska iz logora i ponovno rođenje svih nas neće se nikad zaboraviti. Taj dan za nas je vrlo poseban, to je blagdan sv. Josipa. Zbog teških uvjeta u logoru, posljedice nakon izlaska su bile velike. Zadobio sam nekoliko bolesti s kojima se danas hvala Bogu vrlo dobro nosim. To su npr: PTSP, HIPERTENZIJA, HEPATITIS B. Sve što sam doživio ublažili su događaji koji su slijedili. Nakon toga sam se oženio i kasnije dobio 3 predivne djece. Dobio sam najveće blago na svijetu, ono koje treba svaki dan cijeniti i zahvaljivati Bogu na njemu. To blago je obitelj. Moja žena, kćer i 2 sina su najveća podrška u mom životu. Oni su onaj pokretač koji ti daje snagu, vjeru za svaki novi dan. Prije godinu dana dijagnosticiran mi je REUMATOIDNI ARTRITIS.
Uz sve bolesti dotad s kojima sam se borio, svakodnevne odlaske u bolnicu, život koji mi je postajao najveća noćna mora često sam se pitao „Bože može li gore?“. Moram vam iskreno priznati. Bio sam vjernik, ali dok me ta bolest nije snašla nisam iskreno vjerovao. Bolovi su bili sve veći, podrška ljudi oko mene duplo veća od tih bolova, a ja sam postajao sve veći vjernik. Vjera me pomalo vraćala u život. Nije me htjela gurnuti odmah u tzv. „nepoznato“ , polako me vodila za ruku. Davala mi je snagu i od tada bolove mi je bilo lakše podnijeti. Svaki posjet bolnici donosio je sve gore vijesti. Fizički sam bio u jako lošem stanju, štake su mi bile glavno pomagalo, a s obzirom na moje stanje invalidska kolica su mi ubrzo trebala. Bez obzira na takvo fizičko stanje psihički sam svaki dan bio sve bolje i bolje. Kao što sam već rekao vjera me držala na životu.
Osjećao sam potrebu otići u Međugorje. Dok sam sjedao u auto znao sam da je već tada moć koju Međugorje posjeduje počela djelovati. Dolazak u Međugorje kao i za svakog čovjeka je neopisiv. Mir, spokoj, vjera sve se to osjeća. Uz pomoć svojih pomagala (štaka) popeo sam se na brdo Ukazanja bez problema. Popeo sam se ne samo zato što su se svi penjali pa ću i ja probati. Tad sam išao s jednim jako velikim ciljem. Penjao sam se moleći za jednu jako meni dragu osobu koja boluje od raka. S namjerom da joj Bog i Gospa daju vjeru i da ozdravi.
Moje molitve nikad nisu bile iskrenije, a ja sretniji jer sam se dolaskom u Međugorje tako ispunio. Sišao sam s brda, došao kući, ostavio štake i sve do danas ih nisam uzeo. Od toga je prošlo 39 dana. Nisu mi više potrebne, bolove više ne osjećam. Hodam normalno kao i svaki čovjek, šetam gradom radim sve što dotad nisam mogao. Jedina razlika je što vjerujem još jače. Vjerujem da je to Gospina zasluga. To čudo koje se dogodilo jer ja vjerujem da je čudo, razdrmalo je i moj grad ( Kupres).
Razbudilo je sve te ljude dajući im do znanja da čuda postoje, da je vjera ključni faktor. Nikad do sada se nisam ovako osjećao: slobodno, spokojno. Osjećam unutarnji mir. Nema mržnje prema ljudima koji su me zarobili, nema ljutnje prema nekomu, nema zavisti, nema pakosti. Samo vjera postoji u mom životu. Zahvalan sam Bogu što me probudio iz onakvog života, razdrmao i dao mi smjernice za bolji život. Svoju priču sam morao podijeliti s Vama. Hvala Vam što ste izdvojili vrijeme da ju pročitate.
I.T/medjugorje-info.com
