Budući da je sveta misa najuzvišenija molitva, jasno je da onda treba zatražiti od svećenika da odsluži svetu misu za njegove pokojne, osobito za one koji su posljednji prešli u vječnost. U mnogim našim krajevima je uobičajeno da se za pokojnog člana obitelji, odmah nakon smrti, dadne odslužiti sprovodna sveta misa, zatim misa osmog dana i misa tridesetog dana poslije smrti, te da se dadnu odslužiti takozvane Velike mise ili Gregorijane, to jest trideset svetih misa koje se moraju odslužiti bez prekidanja. Ukupno su to trideset i tri svete mise. Nakon tih svetih misa uobičajeno je da se za godišnjicu smrti ponovno naruči služenje svete mise.
Reći ću vam anegdotu iz svoga života, opet za boravka u Rimu. Mi franjevci u sklopu molitve za večeru pročitamo imena pokojne braće koja su na sutrašnji dan preminula, zato da bi se tijekom sutrašnjeg dana moglo za njih moliti i sjetiti ih se u svetoj misi. Kad se uzme da naš Red postoji 800 godina, onda je čitanje pokojnika znalo biti jako dugo. Pitanje od kada treba čitati imena pokojne braće postavilo se na samostanskom kapitulu, pa se odlučilo da će se čitati imena samo onih koji su preminuli posljednjih pedeset godina. Obrazloženje za takvu odluku bilo je da su preminula braća nakon 50 godina sigurno u raju pa im nisu potrebne ni molitve ni svete mise. Mislim da se ni za pretke ne trebaju služiti svete mise u nedogled.
Svete mise mogu se služiti i za nekršćane. Krist je umro na Križu za sve ljude i njegova žrtva je potrebna svima, dapače još više onima koji nisu kršteni. Zato kada netko postane kršćanin, treba s ljubavlju prikazivati svete mise za svoje pretke koji nisu bili kršteni, pa im je potrebno obilje Božanskog Milosrđa, koje primaju po svetim misama, što ističe i sveti Pavao u svojim poslanicama.