Nakon molitve procesija se uputila prema grobu u samostanskoj crkvi gdje je molitvu predvodio Provincijal, a Trećari čitali imena pobijenih franjevaca.
Svečanu sv. misu zadušnicu predslavio je dr. fra Miljenko Šteko, provincijal hercegovačkih franjevaca, uz sumisništvo generalnog vikara hercegovačkih biskupija don Željka Majića, vicepostulatora fra Miljenka Stojića, 6 gvardijana i 50-ak drugih hercegovačkih franjevaca. Pjevanje na sv. misi predvodio je veliki župni zbor pod ravnanjem s. Mire Majić i Marijane Ćeškić. Misno čitanje pročitao je fra Rade Dragićević, posljednji živući hercegovački franjevac koji je pohađao glasovitu Franjevačku klasičnu gimnaziju na Širokom Brijegu te jedan novak. Molitvu vjernika čitali su gvardijani pojedinih samostana.
Provincijal je u propovijedi govorio o maloj crkvi sv. Bartolomeja koja se nalazi na rijeci Tiber. Tu crkvu je papa Ivan Pavao II. odredio da bude središnje mjesto sjećanja na mučenike XX. stoljeća, te je istaknuo: »Braćo i sestre, ono što je ta crkva za Rim glede sjećanja na mučeničku braću i sestre kao žrtve bezbožnih režima XX. stoljeća, to je za našu Hercegovinu, pa i šire, ovo mjesto, naš Široki Brijeg. Prema Papinim riječima, ovaj naš susret možemo smatrati svojim hodočašćem u spomen naše braće i našega puka, nevino stradaloga od bezbožničke ruke. I mi se možemo danas pitati kao tada Papa: Zašto naša braća nisu na svaki način nastojala spasiti svoje živote? Ali možemo i odgovoriti slično Papinom odgovoru: Plamen Kristove ljubavi, kojom je On tako gorio za nas da je za nas dao i svoj život, poticao je i njih da se nipošto ne odreknu Krista i Crkve, ali ni da ne bježe sa svoga tla već prije njih dostatno zalijevanoga mučeničkom krvlju, niti da bježe od svoga mučeničkoga naroda. Oni su dobro znali da nisu proganjani zbog svoga imena i prezimena. Ne, oni su ubijeni jer su ispred imena imali svoje franjevačko nazivlje: “fra”!
Smaknuti su na divljački način, upravo zbog ta tri slova i onoga što ta slova predstavljaju. Vjerujem da će proces koji će Crkva voditi pokazati da su ubijeni iz mržnje prema Bogu i svemu Božjemu. Povijest tih bezbožnih režima svuda po svijetu pokazuje da se tim ubojstvima redovito htjelo ubiti Boga, ponovno ubiti Krista, jednom već raspetoga, i zatamniti Božji trag u narodu kojemu pripadaju.
To je bio glavni i krajnji cilj ubojstava svih bezbožnih režima. U vremenu koje dolazi i prolazi, draga usmrćena braćo, mi ćemo tragati za istinom, za još nepronađenim vašim zemnim ostatcima, a vaše znane grobove i mjesta stratišta zalijevat ćemo svojim molitvama. I koliko god nas boljelo kada koračamo stazom s koje ste vi otišli na tako krvav i tegoban način, držeći u svojim drhtavim rukama krunice, ili dok promatramo ovo ozemlje koje ste tako vrijedno obrađivali i ljubavlju obasipali, ne daj Gospe Širokobriješka naša da nas ikada obuzme očaj. Zagovaraj nas, Gospe, da nam se u misli ne uvuku ni osjećaji razočarenja zbog svih onih pitanja na koje već desetljećima pokušavamo pronaći odgovor, bilo kakav.«
Na kraju sv. mise zadušnice nazočnima je nekoliko riječi uputio te prenio molitvu i blizinu mjesnog biskupa generalni vikar hercegovačkih biskupija don Željko Majić. »Božjom milošću, Božjom dobrotom i ove smo godine zajedno u ovom danu da molimo za našu pokojnu pobijenu braću redovnike, franjevce, naše časne Hercegovačke franjevačke provincije, njih 66. Ali i da molimo za sve druge mučki ubijene, kako svećenike, redovnike, redovnice, tako i toliki vjerni puk, ne samo naše Hercegovine. Nastala je nebrojena vojska mučenika koji su, samo zato što su ispovijedali vjeru u Krista te naviještali i svjedočili njegovo Evanđelje, bili smetnja ovozemaljskim probitcima koji hoće graditi život bez Boga. Mislili su da će u svom suludom naumu Boga istisnuti iz njegova posjeda, ali sve što jeste, jest Božje i protiv Boga nitko ne može.«
Fra Miljenko Stojić, vicepostulator postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, ukratko je izložio rad Vicepostulature u protekloj godini te istaknuo sljedeće: »Kažu da živimo u vremenu neke pošasti. Bilo kako bilo, nama je nastaviti ići zacrtanim putem. Vicepostulatura je to kroz proteklu godinu i dalje nastojala činiti. Tragali smo za posmrtnim ostatcima naše pobijene braće, za svjedočenjima i dokumentima, za njihovom ostavštinom. Nema nekih posebnih iznenađenja na tom polju, ali ne odustajemo. Čast nam je da je iz rada Vicepostulature izraslo Groblje mira na Bilima. Bogu je to ugodno djelo. Naši su fratri zajedno ubijani sa svojim pukom, zajedno ih se sjećajmo. U tu svrhu tu podižemo križeve s imenom i prezimenom, imenom oca, godinom rođenja i smrti za sve pobijene Hrvate katolike rodom iz Herceg Bosne, BiH. Kako nekome svome podići križ ili nekome za koga nitko nema to učiniti, najlakše je se obavijestiti preko portala grobljemira.info. To je naša čast i naša obveza. Fra Frano Dušaj objavio je spjev Mučenici, evo Gospe. Povezao je albanske i naše mučenike. Čitajte tu i takvu literaturu, kao i glasilo Stopama pobijenih. Svaka naša kuća trebala bi ga imati i čuvati u svojoj knjižnici.«
Gvardijan širokobriješkog samostana, fra Ivan Marić, u svom govoru rekao je: »Nama je za utjehu da su zgarišta zločina postali svjetionici koji nas vode prema istini. Gdje dopire svjetlo ima i sjene. Iz godine u godinu svjetlost biva sve jača i ostaje manje mjesta za skrivanje u sjenama. Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti neka bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena. (Iv 3,19-21). Pristupajući istini odazivamo se Isusovu pozivu da budemo svjetlo svijeta.«
Prije sv. mise, u 14.00, vicepostulator fra Miljenko Stojić sačekao je »Mimohod sjećanja« vjernika od spomenika njihovim pobijenima do ratnog skloništa. S njima se pomolio za pokoj duša pobijenih franjevaca i vjernih članova puka Božjega.
Kroz prva molitvena tri dana dodijeljene su i nagrade te prigodne plakete nagrađenima na »X. nagradnom natječaju« na temu pobijeni hercegovački franjevci. Zastupljeni su bili uzrasti djeca, mladež i odrasli.
