„Jednom je prilikom vidiocima rekla: „Draga djeco, kad biste trebali birati između viđenja i svete Mise, idite na svetu Misu jer u njoj susrećemo živog Isusa.“ (D. Vidović, Spasenje čovječanstva str. 96)
U spasiteljskom i posvećujućem poslanju Crkve ovdje na zemlji, sigurno je najvažniji predmet, nazovimo ga ovim školskim terminom: sakrament EUHARISTIJE kao „izvor i vrhunac svega kršćanskog života“ (KKC 1324)
KKC kaže kako Euharistiju treba promatrati kroz tri aspekta. 1) kao čin zahvaljivanja i hvale Ocu 2) kao spomen-čin žrtve Krista i njegova Tijela 3) kao prisutnost Krista snagom njegove Riječi i njegova Duha. (KKC 1358)
U PRIČESTI SE DOGAĐA TJELESNO SJEDINJENJE S ISUSOM KRISTOM
Ali ono što je tako čudesno za naš kršćanski (da ne kažem ljudski život) i tako neophodno, a što nažalost današnji sekularni ljudi ne mogu razumjeti pa se po medijima bune, kako se to može ići u Crkve, a ne može se ići u kino ili kazalište, jest to da je glavni plod primanja Euharistije u pričesti, tjelesno sjedinjenje s Isusom Kristom. Jer Isus je u Evanđelju rekao: „Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu“ (Iv 6, 56) (KKC 1391)
Dakle, kao što je našem tjelesnom životu potrebna materijalna hrana, to na čudesan način čini pričest našem duhovnom životu. Pričest Tijelom uskrslog Krista, oživljenog i oživljujućeg po Duhu Svetom, ČUVA, POVEĆAVA I OBNAVLJA ŽIVOT MILOSTI primljen u Krštenju. Taj rast kršćanskog života traži da se hrani euharistijskom pričešću, kruhom našeg putovanja, sve do časa smrti kada će nam biti dan kao popudbina. (KKC1392)
I kao što nam tjelesna hrana služi da obnovimo izgubljene snage, i Euharistija nam pomaže da obnovimo izgubljene snage ljubavi koje se u svakodnevnom životu iscrpljuju i lako slabe. A poslije ta oživljena ljubav briše i lake grijehe. (KKC 1394)
Odlazak na svetu Misu, a posebno primanje svete Pričesti za nas kršćane jest naša duhovna hrana, naše punjenje „baterija duše“, kako bi se obnovile naše sposobnosti za ljubav, odnosno, kako bi mogli bolje i snažnije napredovati u svetosti. A k tome, sveta Pričest je i popudbina, koji će biti naša prtljaga kad dođemo pred Vječnog Suca.
Za mene osobno, odlazak na svetu Misu a posebno sveta Pričest nešto je jako važno i svaki puta na duhovnom planu odmah osjetim kad sam punija odnosno praznija zbog toga što sam bila ili nisam bila na svetoj Misi. Duša mi plače svaki puta kad vidim vjernike koji prisustvuju svetoj Misi i ne idu na pričest jer mislim kako nisu svjesni da se ponašaju kao netko tko je pozvan na najveću gozbu najvažnijeg čovjeka u svemiru, a oni su samo došli i ništa od tog prekrasnog jela pripremljenog s toliko ljubavi nisu okusili. Na kraju, ne samo da su uvrijedili samog vlastelina, nego su i sami ostali gladni pokraj sveg tog izobilja!
A to i Gospa kaže u poruci iz 1985. „Vi ne slavite Svetu misu onako kako bi trebali. Kad biste znali koliku milost i koliki poklon dobijate, vi bi se za nju barem sat vremena pripremali svaki dan.“
GOSPA ŽELI SAGRADITI U NAMA DUHOVNU CRKVU
Prisjetimo se nekih poruka i uputa koje je Gospa davala molitvenoj grupi, župljanima i nakraju svim vjernicima a koje govore o svetoj Misi.
Gospa je preporučivala ići svaki dan na svetu Misu: „Preporučujem vam, na poseban način, da svaki dan prisustvujete svetoj Misi! Misa predstavlja najuzvišeniji oblik molitve. Trebate biti ponizni i puni poštovanja tokom svete Mise i za nju se brižljivo pripremiti.“ (R. Laurentin str. 260)
Svjedočanstva iz prvih dana ukazanja govore kako su ljudi doista hrlili na večernju svetu Misu na kojoj je Gospa inzistirala. Uspijevali su se organizirati s brojnim radovima na zemlji, dapače, kad bi išli na misu još bolje i više bi sve uspjeli obaviti. Koliko puta bi se to i meni samoj dogodilo: mislila sam ako ne odem na misu, taman ću nešto obaviti – i onda baš ništa nisam uspjela. Ili s druge strane, kad bi otišla na misu, svi poslovi bi se još bolje i brže uradili! Nekako s blagoslovom!
O odlascima na svetu Misu i o važnosti sudjelovanja u njoj, Gospa još kaže: „Želim vas pozvati na proživljavanje svete Mise. Ima vas mnogo što ste osjetili ljepotu svete Mise, a ima i onih koji nerado dolaze. Ja sam vas izabrala, draga djeco, a Isus vam daje svoje milosti u Misi. Zato proživljavajte svjesno svetu Misu i neka vam bude radostan dolazak. S ljubavlju dolazite i prihvaćajte svetu Misu.“ (3. travanj 1986.)
A o ponašanju i važnosti poštivanja i svete Mise, ali i crkvenog prostora kaže: „Neka vam sveta Misa bude život. Shvatite da je crkva Božja palača, mjesto na kojem vas okupljam i želim pokazati put prema Bogu. Dođite i molite! Nemojte gledati druge ni ogovarati ih, nego neka vaš život bude svjedočenje na putu svetosti. Crkve su dostojne poštovanja i posvećene su. Jer, Bog koji je postao čovjekom, stanuje u njima i danju i noću! "(25. travanj 1988.)
Na pitanje vidjelaca jesu li sve crkve jednake, Gospa je odgovorila: „U jednima se Bog moli više, u drugima manje. To zavisi od svećenika koji pokreću molitvu, a zavisi i od duhovne snage koju imaju.“ (R. Laurentin str. 150)
Iz ovih poruka je vidljivo kako snaga Crkve nije u kamenom zdanju niti ljepoti umjetničke građevine ili ukrasa – nego se snaga krije u vremenu molitve svećenika i puka u toj crkvi. Uzalud nam je graditi ljudske tvorevine, ukoliko nismo sagradili „duhovnu crkvu“ koja se gradi molitvom, aktivnim i pripremljenim sudjelovanjem na svetoj misi i na kraju poniznim i punim poštovanja blagovanjem Tijela i Krvi Kristove. Od ove ljudske tvorevine neće ostati ni kamen na kamenu, a za duhovnu Crkvu Isus je rekao da je ni vrata paklena neće nadvladati! Gospa nas ovdje u Međugorju sve ovo vrijeme ući kako postati jaka, duhovna Crkva. Kako da svaki vjernik postane živi tabernakul u kojem će kucati živo Gospino i Isusovo srce.
Paula Tomić/medjugorje-info.com
