Piše pater Arek Krasicki :
(IV 6,24-35)
Je li moguće Boga usporediti s klokanom? Čini se neobičnim, ali takvu hiperboličnu usporedbu čuo sam od jednog poljskog svećenika dominikanca. U Drugoj knjizi o Kraljevima čitamo da je neki čovjek u torbi donio dvadeset ječmenih kruhova. To je jedino mjesto u Bibliji gdje se rabi riječ kožnata torba (2 Kr 4,42-44).
To je torba koja se nosi oko pojasa i izgleda kao trbušni džep, što podsjeća na klokana. Klokan također u trbušnom džepu nosi svoje mladunče. Zato se u tome može prepoznati slika Boga i njegove Crkve. Bog nas nosi poput klokana u takvom trbušnom džepu i hrani nas. On to čini po svojoj Crkvi koja hrani njegovu djecu. Crkva pruža svojoj djeci Kristovo tijelo. Ovo je predivna slika Božje zauzetosti za čovjeka.
Spomenuti biblijski odlomak o kruhovima i džepu u trbuhu možemo usporediti s Isusovim čudom razmnoženog kruha i ribica na brdu. On je poučavao okupljene, ali isto tako je nahranio kruhom slušatelje. Tako je nahranio svoju prvu Crkvu čija se slika prepoznaje u dvanaest košarica preostalih ulomaka. Ukoliko možemo usporediti ovo biblijsko mjesto s Ivanovim evanđeljem, možemo zaključiti da su ti kruhovi bili ispečeni od ječma. I taj je podatak važan. Isus je na brdu, gdje čini čudo, koje će se nakon njegove smrti stalno ponavljati po svim crkvama u cijelome svijetu. Isus na brdu umire i tako se iz njegova boka rađa Crkva. Ječam na hebrejskom znači bodlje, trn, odnosno nešto što bode. To nas upravo podsjeća na Isusovu smrt. Pet ječmenih kruhova već su davno crkveni oci usporedili s Isusovih pet rana.
Pokušajmo sada te dvije spomenute slike promotriti zajedno. Nakon Isusove smrti i uskrsnuća, svatko tko vjeruje da je Isus Krist nikada neće ožednjeti. Svatko tko dolazi Isusu Kristu nikada neće ogladnjeti. To je Isusovo obećanje. Na nama je povjerovati tim riječima. Upravo naše vjerovanje i potpuno pouzdavanje u Boga možemo usporediti s ulaskom u taj Božji džep. To je mjesto sigurno negdje oko srca koje voli. Tu je mjesto za svako Božje dijete, koje prima hranu Božje riječi i Kristova tijela. Psalmist to mjesto zove Božjim mijehom (Ps 56,9).
Moguće je da si već umoran životom jer ti stvari ne idu od ruke ili tako kako si to ti želio. Nešto je krenulo po zlu. Osjećaš usamljenost i nesigurnost kao da više nema zaštite za tebe. Često mrmljaš i ne slažeš se sa sadašnjošću misleći da te čeka neka bolja sudbina, a ne Božji plan i božja djela. Upravo u ovom trenutku povjeruj da Bog može učinit puno toga što nisi ni sanjao. Prepoznaj svoje mjesto u Crkvi. To je taj džep. Tu će ti Gospodin donijeti hrane. On će to učiniti po svojim svećenicima jer se brine za tebe i voli te.
Za Boga ne postoji situacija bez izlaza. Isus po svojoj riječi oživljava umrlu Jairovu kćer i nalaže da joj se dadne jesti (Mk 5,43). On želi mladom čovjeku pružiti ono što on treba. To je hrana, ali ne obična hrana, već njegovo tijelo. Mladić Eutih oživljava kada Pavao lomi i blaguje euharistiju (Dj 20,7-12). Stoga nas Psalam 34 poziva: Kušajte i vidite koliko je dobar Gospodin. Euharistija će te uvijek oživjeti. Dovoljno je povjerovati Bogu.
Kristovo tijelo je poput rose. Drugim riječima, to je kiša koja za Izraelce ima veliko značenje. Rosa se uvijek povezuje s blagoslovom i s Božjom prisutnošću. Tu gdje je rosa, tu je Bog (usp. Post 27,28; Pnz 33,13). Upravo vrhunac blagoslova koji pada poput kiše nalazi se u Crkvi jer tu je to mjesto gdje nebo dotiče zemlju. Tu na svećenikovu riječ silazi kruh Božji samo zato da Krist nahrani svoju djecu svojim tijelom. U Božjem džepu je najsigurnije. Tu čovjek postaje novo stvorenje i odsijeva Božjom ljubavlju (usp. Ef 4,17.20-24).
