Ovu molitvu naučila me jedna medicinska sestra prije 17 godina. Moja druga beba započela je svoj život jednomjesečnim boravkom u bolnici u gradu, daleko od doma. Bila sam sasvim sama, brinući se za novorođenog sina bez utjehe i podrške muža i malog djeteta ili naše šire obitelji i prijatelja.
“Isuse, primi moju desnicu. Marijo, primi moju ljevicu…”
Jedne posebno turobne noći, medicinska sestra koja je pazila na moje dijete, primijetila je križić oko mog vrata. Suosjećala je s našom patnjom držeći ruke raširene sa strane, podižući oči prema nebu i izmolivši prethodno spomenutu molitvu koja me otad prati godinama: “Isuse, primi moju desnicu. Marijo, primi moju ljevicu…”
Od tada sam se suočila s mnogim drugim poteškoćama, velikima i malima, gdjegod sam se zatekla, bilo na hodnicima bolnice ili tihim ulicama svog susjedstva, ponavljajući ovu molitvu otvorenih ruku i živeći u utješnoj stvarnosti koju ona oblikuje – da nikad nisam sama.
Buđenje vatre
Nisam toga tada bila svjesna, ali ova vjerna medicinska sestra prije gotovo dva desetljeća potaknula je moju katoličku maštu na novi način. Zapalila je plamen koji je najsnažnije rasplamsala molitva krunice i meditacija njezinih otajstava. Zrnca krunice u mojoj ruci najbolje je opisala sv. Terezija, nazivajući ih “lancem do neba”.
Ova draga medicinska sestra također mi je pomogla da se iz stanja usamljenosti prebacim u duh samoće.
Časopis “Psychology Today” usamljenost opisuje kao ‘negativno stanje, obilježeno osjećajem izolacije. Čovjek osjeća da nešto nedostaje…’ Dok je samoća ‘stanje u kojem ste sami, a da niste usamljeni; gdje si u divnom i dovoljnom društvu.’ Dodajmo tome da kršćani ovdje imaju posebnu prednost – mogućnost osloniti se ne samo na sebe radi druženja, već i na intimni odnos s Bogom i zajedništvom svetaca.
Veliki katolički mislilac Thomas Merton jednom je napisao: “Samoća mora biti zajedništvo u nečemu većem od svijeta, velikom poput samog Bića, kako bismo u njegovom dubokom miru mogli pronaći Boga.” [Misli u samoći, str. 81]
Potrebna mi je pomoć
Nedavno sam razmišljala o Mertonovim osjećajima dok sam slušala hit Miley Cyrus “Flowers”, modernu himnu o samoljublju i samodostatnosti: “Mogu si kupiti cvijeće”, “Mogu se držati za ruku…” “Ne, ne možeš!”, vikala sam na radio poskakujući u zaraznom ritmu, jer mi pomisao da hodam ulicom držeći samu sebe za ruku jednostavno ne ide u glavu (u najmanju ruku).
Ali držeći za ruku Isusa i Njegovu Majku; znati da na mističan način hodaju s moje obje strane – to utišava praznu bol u mom srcu kao ništa drugo.
A zahvaljujući našoj vjernoj medicinskoj sestri, to je nešto što u posljednje vrijeme često radim, osobito nakon što su me nedavne promjene u mom domu i zajednici natjerale da budem sama češće nego što bih željela. Nastojim ići na misu što je češće moguće, kako bih svako jutro primila Isusa u euharistiji. A noću često šećem susjedstvom s krunicom u ruci, tiho naviještajući obećanja proroka Izaije:
“Spas vam je, u smirenu uzdanju snaga je vaša.” (Iz 30,15)
