Učiš me da je krštenje dar, znak tvog poziva. Još od utobe majke pozvao si me. Računaš s menom. Divno je živjeti u toj sigurnosti. I mene poznaš, Isuse. Znaš svu moju ljudsku ograničenost i slabost, znaš padove i uspjehe, znaš što ti ja mogu, a što ne mogu pružit. Želim jednostavno ići za tobom. Osjećam da mi to poručuješ promatrajući okolnosti poziva ovih tvojih učenika. Krpali su mreže, ispirali su ih, vukli na obalu. Radili su svoj svakodnevni posao. I upravo u tom kontekstu ti ih zoveš k sebi i očekuješ da se odazovu tvom pozivu.
Hvala ti na takvoj jednostavnosti i dobroti. Imaš toliko povjerenja u čovjeka. Znam: od mene očekuješ samo ono što ti ja mogu dati. Drugo ćeš učiniti ti. Sve drugo je tvoja briga. Od mene očekuješ da odmah krenem, da se odazovem, a ti ćeš od mene učiniti učenika po kojem će se tvoja dobrota proslaviti. Jer što sam slabiji, to će se tvoja dobrota jače očitovati i znat će se da je to tvoje spasiteljsko djelo, a ne djelo mog ljudskog nastojanja.
Proslavi se, Gospodine, i po pozivu kojim i mene zoveš u svoju službu i neka se poslanje moga krštenja i krizme oživotvori na dobro Crkve i svijeta.
