Pobožne prakse zavjeta u vrijeme hodočašća obiluju svojom raznolikošću i intenzitetom. Zanimljivi su odgovori na pitanje koji zavjet vjernici smatraju najvećim. Dok su jedni tvrdili da je molitva najbolji zavjet, drugi da je milostinja, zanimljivo je bilo kazivanje u kojemu se ističe kako je post zavit nad zavitima jer od molitve Đava (Sotona) nešto more uzeti dok si rastresen, kada se nešto daruje more se i žaliti za tim, a kada se posti onda nečastivi nema šta uzeti.
Što je zavjet i zašto se vjernici odlučuju poduzeti neku pobožnu radnju koju nazivaju zavjetom? U Zakoniku kanonskoga prava zavjet se definira kao „promišljeno i slobodno Bogu dano obećanje o mogućem i većem dobru i mora se ispuniti iz kreposti bogoštovlja” (kan. 1191). U Katekizmu Katoličke crkve uz citiranje ove definicije dodaje se kako je zavjet „čin pobožnosti, kojim kršćanin prinosi samog sebe Bogu ili mu obećava neko dobro djelo. Držeći svoje zavjete, on daje Bogu što mu je obećao i posvetio” (KKC 2102).
Iako se u ovim definicijama podrazumijeva čin pojedinca, zavjet postoji i kao kolektivni čin. Najčešće su zavjeti jednog mjesta (ima zavjeta i sela i gradova) i nastali su u trenutku neke teške bolesti ili druge nesreće koja je pogodila to naselje. Ovakvi su zavjeti u Bosni i Hercegovini, koliko je meni poznato, rijetkost. Naime, znam samo za zavjetno hodočašće iz sela Vidovice u Gornju Tramošnicu koje je, kako čuvaju u svojoj predaji, poduzeto zbog velikih poplava kojima je bilo izloženo njihovo mjesto.
Zavjeti su, ipak, više osobni čin koji nema određene formule kojom se izriče. Zapravo, kod kazivanja se samo iznosi odluka jer često ostaje i neizrečeno. Duboka intima koja vlada na području zavjeta prikazuje cijeli odnos čovjeka prema Bogu i zato koliko god se, s jedne strane, drugima govori o svojim zavjetima, s druge strane ostaje velika želja da se ova tajna sačuva pred drugima. U jednom zajedničkom razgovoru kazivači su mi govorili samo o poduzetom hodočašću u znak zahvale, dok su isti kazivači u pojedinačnim razgovorima iznosili potpuno drugačije razloge hodočašća.
Iz nekoliko kazivanja o zavjetima vidjet će se različitost i sličnost ovih unutarnjih obećanja koja su izražena kroz neki tip ritualnog čina. Moja je kći, kao mala, dobila padavicu. Zavjetovala sam je sv. Ani i svake godine sam postila sedam dana uoči sv. Ane (26. 7.) i išla na zavit u Vranduk (mjesto koje pripada župi Foča u okolici Doboja). Obećala sam taj dan ići na misu i dati milostinju. Od kuće sam išla sama ili s drugim ženama. Usput smo nekad molile, a nekada nismo. Kada dođem do kapele obiđem oko kapele dok ne izmolim krunicu i ispovidim se i pričestim. Kada sam to obavila prvi puta kći mi je ozdravila. Nije više imala padavice, ali ja sam obećala postiti dok sam živa i zdrava pa da mogu postiti. Kada nisam mogla ići sama, onda sam postila, a milostinju sam slala po nevisti (sinovoj ženi) koja je umjesto mene obilazila oko kapele i molila na moju nakanu. Kada umrem, onda neka ona (kći) preuzme zavit ako oće. Ako neće ne dužim je.
Iz ovoga kazivanja se može iščitati sva složenost zavjeta: poduzet je za drugoga i počeo je kao obveza prije ispunjenja, nastavlja se i poslije izlječenja kao čin zahvale; obveza je preuzeta za cijeli život i može se prenijeti na drugoga i učiniti za drugoga. Kod katolika u Bosni i Hercegovini se često isprepleću pojmovi zavjetovati s onim što bi imalo značenja molitve za zagovor. Ima i ovakvih kazivanja o zavjetima: Ja sam svoga sina zavjetovala sv. Josipu, jer on nosi njegovo ime i rodio se na taj dan (19. 3.). Nemam posebnih molitava niti postova. Samo sam ga zavjetovala. Uz ovakav primjer ima i drugih koji više govore o dijelu u kojemu se preuzima neka obveza: Svako sam dijete zavjetovala nekom svecu. Ali samo za jedno obavljam trinaest utoraka sv. Anti, mislim kao zavjet. To sam odlučila kada je krenuo u sjemenište. Pitala sam našega župnika kojemu bi svecu najbolje bilo zavjetovati muško dijete. On mi je rekao sv. Anti, jer je to muški svetac. I odonda postim na čast sv. Anti.
Zavjet može biti i samo hodočašće, odnosno put od kuće do svetišta. Jedan od hodočasnika to objašnjava riječima: Za zavjet sam došao pješice u Olovo. Nisam ništa posebno činio niti postio, niti molio. Naravno, jesam molio uz put ali zavjet mi je ovaj put, pješačenje. Ništa nisam tražio od Gospe samo sam ovo sve učinio za zahvalu. Sve mi je dobro i zadovoljan sam životom. Imam dobar brak, slažem se sa ženom i djeca su mi zdrava. Za njih molim da budu živa i zdrava. Eto, ništa, samo sam htio zahvaliti Isusu i Gospi na svemu.
Iz svih kazivanja o zavjetima vide se široki rasponi preuzetih obveza od posta, razne molitve, hodočašća, obilaska crkve ili kapelice koji može ponekad biti i na koljenima, naručivanja misa, ispovijedanja, milostinje i drugih čina kojima se daje pobožni smisao. U mnogim se svetištima čuvaju i neki zavjetni darovi poznati kao votivi. Votivi su materijalni predmeti što se ostavljaju u svetištu i simboličke radnje što ih vjernik obavlja u ili izvan svetišta. Za materijalne predmete se koristi izraz votivni dar ex-voto (iz zavjeta). U prošlosti je to najčešće bila figurica na kojoj se predstavlja kopija bolesna dijela tijela, a kasnije su to i razne kamene ploče epigrafski ex-voto s naznakom čuda i zahvalom nebeskom posredniku, svecu ili Blaženoj Djevici Mariji.
Katolička svetišta u Bosni i Hercegovini su mjesta i raznih zavjeta koji obećavaju i vrše vjernici drugih vjeroispovijesti. O njihovim zavjetima i načinima obavljanja nema podataka nego se više prenose kazivanjima u osobnim susretima. Iz nekoliko, meni poznatih slučajeva, njihovi zavjeti su uvijek vezani uz neku poteškoću za koju mole pomoć. Za odabir zavjeta uglavnom traže savjete katolika, a tijekom osobnih molitava mole formalizirane molitve koje su karakteristične za njihovu religiju. Tako jedna muslimanka kaže Ja vjerujem u Gospu i njezinu pomoć, ali molim se na svoj način. Hodočašća pravoslavnih i muslimana u katolička svetišta u Bosni i zavjeti, obećani i ispunjeni, mogu biti nastavljeni i poslije kao zahvala. Jedna pravoslavka svjedoči da svake godine posti trinaest utoraka u čast sv. Anti jer joj je njegovim zagovorom ispunjena molba. U hodočašćima vjernik prelazi razne granice: izlazeći iz obiteljskog okruženja do dolaska u daleka svetišta, ponekad i u druge zemlje, ali i granice koje su uspostavljene različitim religijskim sustavima. Egzistencijalni problemi i potreba njihova rješavanja potiču čovjeka na traženje pomoći ondje gdje vjeruje da će mu Bog uslišati molitvu sve ako to podrazumijeva i ulazak u „tuđe“ svetište.
Ukratko, o zavjetima koji se obavljaju u „našem“ ili „njihovu“ svetištu može se reći da se radi o molbi, zahvali i pokori. Najčešći su, čini se ipak zavjeti u smislu molbe za pomoć, bilo unaprijed kao zaštita ili u trenutku konkretne potrebe u kojoj se obećava ispuniti neki zavjet. Međutim, mora se pripomenuti kako vjernici ne uvjetuju izvršenje svoga obećanja božanskom pomoći jer vjernik zna da je, npr. Gospa uvijek u pomoći i ne sumnja nego vjerom u beskrajno Božje milosrđe. Drugo je često objašnjenje zavjetnih pobožnosti u smislu zahvala. To je čin kojim vjernik iskazuje zahvalu za Božju pomoć. Ovaj oblik zavjeta ima kondicionalni oblik, kao primjer je obećanje ako ozdravim napravit ću zavjet. Treći oblik zavjeta su razne pokore i tada se poduzimaju čini kojim se vjeruje da će iskupiti svoje grijehe i da takvim činom nestaju kazne, odnosno nestaju nevolje ili poteškoće zbog kojih se obraća Bogu. Tako se ukratko može reći da su zavjeti obećanja nekog pobožnog čina kojega vjernik obavlja prije ili poslije ispunjenja njegove molbe, kao žrtvu ili kao zahvalu ili kao pokoru za grijehe.
