Grijeh je zlo, najveće zlo i jedino zlo koje čovjek u svojoj slobodi može učiniti.
Problem je da ga se ne može sam osloboditi. Da bismo se mogli vratiti u puno zajedništvo s Bogom, potrebno je da ponovno Stvoritelj kaže: opraštam ti grijehe. Bog je onaj koji to čini po svećeniku. Svećenik je Sakrament. On rođen s Euharistijom, s najvećim darom. On je jedan veliki dar i znak. Iako čovjek, on je posvećen, pomazan i darovan Crkvi da nastavi Isusovo djelo: “Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.” Čovjeku je potreban čovjek, da čuje i da zna: “Meni je Bog oprostio.” Evo, svećenik je taj znak da meni Bog oprašta! Svećenik je taj zagrljaj, znak zagrljaja Očeva. Svećenik je znak milosrdnog i dobrog Oca i njegove neizmjerne, vječne ljubavi; onaj koji je dočekao razmetnoga sina. I zato smo mi grješnici upućeni na toga pomazanika Gospodnjeg i njemu ispovjediti svoju krivnju, jer je to naša potreba iznutra.
Često Sotona stavi misao: “Ne treba..., ili stid me je..., ili imam probblem, tko zna što će svećenik zaključiti?“ Ispovijed je raskajanost, poniznost, otvorenost.Ispovijed je sve ostaviti i priznati: “Idem reći Bogu: Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.”Vidite, Isus je dao jednu naznaku, put, znakove kako bi trebala izgledati naša ispovijed tako da se osjećamo sigurnima. Zato smo radosni kad postoji svećenik koji nam pomaže doći do Oca, jer po njemu znamo da nam je Bog oprostio.Ispovijed je naše uskrsnuće. Kao ono što se dogodilo Lazaru ili što se dogodilo udovičinom sinu...
To je naše uskrsnuće, naš preporod, ponovni početak i najveći dar koji Bog može dati. Griješan sam, treba mi ispovijed. Tražim i trebam Božje milosrđe, Božju dobrotu, Božju ljubav kroz taj Sakrament. Bog je ljubav, Bog je milosrđe, treba mi ispovijed!
