USPOMENE NA FRA SLAVKA: Vicka Ivanković

U tekstu koji slijedi donosimo vam uspomene vidjelice Vicke Ivanković na pokojnog fra Slavka Barbarića. Tekst je prijevod razgovora koji je Vicka imala za austrijski časopis „Medjugorje', dana 18. prosinca 2000. godine u Međugorju.

Vicka, možeš li nam reći nešto o svom odnosu sa fra Slavkom?

Sa fra Slavkom sam imala jedan odličan prijateljski odnos. Uvijek sam se osjećala kao da imam oca uza sebe. S njim se o svemu moglo pričati. Bio je vrlo senzibilan. Vjerujem kako postoji malo ljudi poput njega. Nikad mi nije baš nešto jako zatrebao, ali opet, uvijek je bio nekako prisutan. Kad je netko bio bolestan, ili ako mu je bio rođendan, ili za Božić i Uskrs, uvijek bi nas dolazio posjetiti: nikada nije zaboravio ni jedan za nas važan datum.

Jedno od najljepših sjećanja s njim mi je naš zajednički put u srednju Afriku. Zajedno smo bili 28 dana, i tada sam imala priliku bolje ga upoznati. Svakodnevno sam ga proučavala kako živi, i mogu stvarno posvjedočiti kako je bio poseban, čovjek sa velikim srcem i dušom. Bio je spreman saslušati svakoga. Otišli smo posjetiti najsiromašnije, bolesne i gubavce.

Svagdje smo organizirali večernji molitveni program kao u Međugorju: prvo krunica, ukazanje, sveta misa i klanjanje. On bi se uvijek trudio da organizira vrijeme tako da stigne primiti što više ljudi. Tu se najbolje vidjela veličina tog čovjeka i njegova svetost. Ne želim reći kako je fra Slavko svetac, to samo Bog zna. Ali se svaki dan trudio rasti u svetosti.

To se moglo vidjeti u svemu što je radio. Organizirao je puno duhovnih obnova i molitvi križnog puta na Križevcu. Nebrojeno puta je molio s hodočasnicima na Brdu ukazanja. Ništa mu nije bilo teško, ništa nemoguće. Uvijek je imao vrijeme za druge i za molitvu. Koga su drugi odbili, sigurno j eu fra Slavku nalazio prihvaćanje i otvorenost.

Željela bih podcrtati kako sam vrlo sretna što sam mogla upoznati ovog malog čovjeka, a istovremeno tako velikog. Vjerujem kako je njegova smrt jedan znak i jedan primjer. Iako ga nema, na neki način je uvijek tu među nama. Osjećam da je blizu, osjećam da je tu i da nam govori: „Ja sam se zaustavio, ali vi morate nastaviti jer sam vam dao primjer!“

To smo već znali, on je za nas bio živući primjer, i uvijek nas je gurao da nastavimo na našem duhovnom putu.

Nakon fra Slavkove smrti, jesi li imala neko ukazanje u kojem ti je Gospa pokazala fra Slavka?

Nisam, niti sam to tražila. Gospa poznaje naše želje. Ne želimo tražiti puno toga… Gospa nam je dala poruku od 25. 11. 2000. preko vidjelice Marije i smatram kako je to bila poruka za sve nas. Naravno da bih ga voljela još jednom vidjeti, pozdraviti ga, ali to se ne usuđujem pretendirati.

Možeš li nam reći nešto o fra Slavkovom značenju za Međugorje?

Fra Slavko je bio važan jer je bio otvoren za Gospine poruke i potpuno se stavio na raspolaganje Njezinoj volji. On je bio doista živi svjedok. Često sam s njim znala razgovarati o Gospinoj prisutnosti u Međugorju, a on nikada nije izrazio ni najmanju sumnju u to. On je Njezinu prisutnost osjećao očima svog srca.

Značaj fra Slavka nalazi se posebno u služenju koje je on obavljao. To je bila njegova veličina: staviti se u Gospinu službu. Ništa za njega nije bilo važnije od Gospinih poruka i njihova širenja!