Čovjek je nedokučiv. Postoje u njemu prostori u koje može ući samo Bog i on. Čovjek posjeduje najdublje prostore intime, u koje ne može ući nitko od stvorenih bića. Ta dubina čovjekova bića je izravno stvorena od Boga i samo Bog njome raspolože. Nitko od ljudi ne može unutra zagledati, nitko ne može čovjeka toliko razgoliti da bi zagledao u srce, nitko ne može prodrijeti, nitko ne može stići do tih dubina.
Odatle je shvatljivo da svako prosuđivanje i osuđivanje čovjeka mora biti krivo. Čovjek vidi izvana. On tek može donekle prema znakovima odgonetavati što se krije u tim nedokučivim dubinama čovjeka, ali nije siguran je li to krivi ili ispravan znak.
Postoje prostori u koje se možeš skriti i nitko te tamo ne može dodirnuti. Postoje prostori u kojima si spašen, u kojima komuniciraš samo s Bogom i gdje te ljudi ne mogu osuđivati ni prosuživati. Postoje prostori do kojih ne dopire ljudska ružna riječ niti osuda. Ljudi te mogu sa svih strana osuđivati, prosuđivati, pa i ubiti, ali će njihov sud biti kriv.
Posljednji sud o čovjeku ima samo Bog.
Svaki pokušaj drugoga razgolititi, svaki pokušaj ulaženja kroz pukotine njegova života u njegovu nutrinu je uzaludan. Pokušaj da drugoga osudimo i prosudimo završava neuspjehom. Sveti Franjo Saleški kaže da ćemo uvijek biti na pravome putu, govorimo li dobro o njemu. Stoga je ogovaranje, klevetanje i prosuđivanje suprotstavljanje samome Bogu.
Pred čovjekom se samo možeš pokloniti, od njega očekivati da ti o sebi kaže, da ti se daruje, da ima povjerenje u tebe. Da bismo to postigli, potrebno je čovjeka ljubiti. Bez povjerenje u tebe, ne može ti čovjek reći istinu o sebi. Stoga je samo ljubav prostor kroz koji možeš dodrugoga i on do tebe. Ljubav je ujedno i prostor u kojemu smo zaštićen.
Stoga se možeš smijati ljudima kada o tebi govore, sude te, prosuđuju, kleveću, stavljaju na ružan glas i pokušavaju da te obezvrijede.
Najvažnije je stoga da se iznutra okreneš Bogu, da se osloniš potpuno na Njegovo gledanje na te, da se svaki dan pereš u Njegovoj milosti i milosrđu, i da svaki dan koracaš čista pogleda naprijed upravo ono što je važno i ne dati se zavesti govorkanjima, mišljenjima i ljudskim obzirima. Psi laju a karavana prolazi - kaže poslovica. Ne možeš zabraniti pricama letjeti nad tvojom glavom, ali im možeš zabraniti praviti gnijezdo na njoj. Ne možeš zabraniti ljudima da te razotkrivaju, da protiv tebe govore, da ružno o tebi misle, ali možeš sebi zabraniti da se na to oslanjaš, da se daš zbuniti i da to zaustavlja tvoj plemeniti posao.
Sjeti se, nitko od ljudi ne može mimoići ružne jezike i razgolićavanje. Isus je to osjetio na Golgoti. Ali onaj koji je u srcu slobodan i čist, uvijek je odjeven i nitko ga ne može razgloliti. I kada to drugi pokušavaju, ti znaš da stojiš uz Isusa Krista koji te odijeva u svoju milost i čuva tvoju intimu. Taj prostor čuva u tebi Isus, to je tvoja pobjeda nad Zlim i zlom oko tebe. A zlo govorenja i ružno razobličavanje uništit će same njihove autore. Jer taj govor uprao njih izdaje. govor te tvoj izdaje, kaže Isus. Jer iz srca čovječjeg izlaze ružne misli, riječi bludništva, pijanstva i svako zlo.
Deseta postaja, dakle, Isusova križnog puta upozorava te da uvijek budeš uz čovjeka, da postuješ njegovu intimu i njegovu osobnost, da pokriješ njegovu intimu, da ljude oblačiš, da nađeš uvijek razloga da ih razumiješ, da ih opravdaš i da ih čuvaš. Samo to će ih promijeniti, i tebe i njih učiniti humanijima i Bogu bližima. Neka te Bog odjene u svoju milost."
Povratak nade, Tomislav Ivančić
