U Starom zavjetu, hebrejska riječ «kodeš», sveta stvar, svetost, znači «odvojiti» sakralno od profanog: svete stvari su one koje čovjek koji nije ritualno čist ne smije dodirnuti. Svetost je dakle nešto izvanjsko čovjeku. Svete stvari su shvaćene kao daleke, nedostupne, izazivaju strahopoštovanje i daju čovjeku osjećaj njegove malenosti.
U biblijskom smislu, Bog je jedini svet. Njegova se svetost objavljuje ljudima, ali te starozavjetne objave uvijek izazivaju strah i strahopoštovanje. (Izlazak 19, 3-20) Božja svetost je nedokučiva za čovjeka: čovjek ne može Boga vidjeti a da ne umre (Izaija 6,1-5; Izlazak 33,18-23). Bog sklapa savez sa svojim narodom i tako mu se približava (Izaija 10.20; 17,7; 41,14-20), te mu daje svoju snagu i zaštitu. Njegov narod je sveti narod, mjesta na kojega se Njega slavi su sveta mjesta.
U Starom zavjetu kao i u Novom, budući da je Bog svet, i njegovi izabranici moraju biti sveti. To je shvaćeno kao obaveza: «Govori svoj zajednici Izraelaca i reci im: 'Sveti budite! Jer sam svet ja, Jahve, Bog vaš!'» (Levitski zakonik 19.21) I Novi Zavjet poziva na svetost: «Kao što je svet Onaj koji vas pozva, i vi budite sveti u svemu življenju.» (1 Petrova 1,15s) Razlika je u tome što nakon Utjelovljenja i izljeva Duha Svetoga, po milosti Božjoj, svetost se nastanjuje u čovjeku: Ljubav Božja nam je dana, ona pobjeđuje strah koji sprječava da se svetost manifestira. «Straha u ljubavi nema, nego savršena ljubav izgoni strah; jer strah je muka i tko se boji, nije savršen u ljubavi.» (1 Ivanova 4,18) Tajna svetosti je tajna Božje ljubavi prema ljudima.
Isus Krist, Bogočovjek, ključ svetosti – Duh Sveti, posvetitelj
Božja svetost, čovjeku nedostupna, postaje sama srž čovjeka od trenutka kada je Kristu Bog postao čovjekom. Kristova svetost usko je vezana uz njegovo Božansko sinovstvo i uz puninu Duha Svetoga koji je u njemu i kojeg On daje. «Za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni.» (Ivan 17,19-24) Za razliku od starozavjetnih žrtava koje su Hebreje čistile samo izvanjski (Hebrejima 9,11-14; 10,10), Kristova žrtva doista posvećuje kršćane, koji sudjeluju u njegovom životu vjerom i krštenjem. Tako oni postaju «sveti u Kristu» (1 Korinćanima 1,30; Efežanima 5,26; 1 Ivanova 2,20; 1 Korinćanima 1,2; Filipljanima 1,1), zahvaljujući Duhu Svetome koji u njima stanuje (1 Korinćanima 3,16s; Efežanima 2,22). Oni su «kršteni u Duhu Svetome», kao što je to najavio Ivan Krstitelj (Luka 3,16; Djela apostolska 1,5; 11,16).
Krist je stalno prisutan među vjernicima i zato ih Pavao naziva «hramom Duha Svetoga», «hramom Božjim» (1 Korinćanima 6,11.20). Budući da su «svi koje vodi Duh Sveti sinovi Božji» (Rimljanima 8,14-17), kršćani nisu samo proroci u kojima Duh Sveti povremeno djeluje, kao u Starom zavjetu, već Božja djeca koja u sebi nose izvor Božanske svetosti.
Svi kršćani su sveci
Po duhu svetom, kršćani sudjeluju u Božjoj svetosti. Oni su «rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni da naviješta silna djela Onoga koji ih iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu» (1 Petrova 2,9), oni su «sveti hram» (Efežanima 2,21). Pozvani su da se s Kristom prikažu kao «sveta žrtva»: «Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu - kao svoje duhovno bogoslužje.» (Rimljanima 12,1) Po vjeri, po krštenju i po daru Duha Svetoga, svi kršćani su sveci.
Kršćani su sveti zato što su izabrani. Oni su «miljenici Božji, pozvanici, sveti» (Rimljanima 1,7; 1 Korinćanima 1,2). Oni zato moraju prekinuti s grijehom i poganskim načinom življenja (1 Solunjanima 4,3): moraju djelovati «u svetosti i iskrenosti Božjoj, ne u mudrosti tjelesnoj, nego u Božjoj milosti» (2 Korinćanima 1,12). Svetost više nije pitanje rituala već pitanje izbora, ljubavi, želje, promjene srca: «Ali što mi god bijaše dobitak, to poradi Krista smatram gubitkom. Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem - ne svojom pravednošću, onom od Zakona, nego pravednošću po vjeri u Krista, onom od Boga, na vjeri utemeljenoj - da upoznam njega i snagu uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim, ne bih li kako, suobličen smrti njegovoj, prispio k uskrsnuću od mrtvih. Ne kao da sam već postigao ili dopro do savršenstva, nego - hitim ne bih li kako dohvatio jer sam i zahvaćen od Krista. Braćo, ja nipošto ne smatram da sam već dohvatio. Jedno samo: što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu. Koji smo god zreli, ovako mislimo!» (Filipljanima 3,10-14)
Ljubav Božja – tajna svetosti
Božja svetost koja stanuje u čovjeku u stalnoj je borbi protiv grijeha. Još nije došlo vrijeme kada će «sveti suditi svijet» (1 Korinćanima 6,2). Sveti se mogu i moraju još posvećivati, da bi bili spremni za dolazak Gospodnji (1 Solunjanima 3,13; Otkrivenje 22,11). Na kraju vremena but će objavljen Novi Jeruzalem, «sveti grad» (Otkrivenje 21,2), gdje cvjeta Stablo Života, gdje će Isus biti proslavljen u svojim svetima (2 Solunjanima 1,10; 2,14) po Božjoj Ljubavi (1 Ivanova 4,8). «Ljubljeni, ljubimo jedni druge jer ljubav je od Boga; i svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga. Tko ne ljubi, ne upozna Boga jer Bog je ljubav. U ovom se očitova ljubav Božja u nama: Bog Sina svoga jedinorođenoga posla u svijet da živimo po njemu. U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego - on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše. Ljubljeni, ako je Bog tako ljubio nas, i mi smo dužni ljubiti jedni druge. Boga nitko nikada ne vidje. Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama, i ljubav je njegova u nama savršena. Po ovom znamo da ostajemo u njemu i on u nama: od Duha nam je svoga dao. I mi smo vidjeli i svjedočimo da je Otac poslao Sina kao Spasitelja svijeta. Tko ispovijeda da je Isus Sin Božji, Bog ostaje u njemu, i on u Bogu. I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj. Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu. U ovom je savršenstvo naše uzajamne ljubavi: imamo pouzdanje na Sudnji dan jer kakav je on, takvi smo i mi u ovom svijetu.
To je tajna nedohvatljive svetosti koju Bog daje čovjeku.
