Službeno se sveta misa naziva euharistija. Pod riječju misa (missus = poslan) podrazumijevamo poslanje koje svaki kršćanin dobiva po euharistiji. A riječ euharistija znači zahvaljivanje i slavljenje. Zato kažemo da svetu misu slavimo. Ona je najveće slavlje, najveće zadovoljenje koje čovjek može Bogu dati. Zato što postoji sveta misa, možemo mirno prići Bogu Ocu. Zato što postoji sveta misa, vjerujemo da budućnost svijeta nije tragična već osmišljena i Božjom rukom vođena.
Svetu misu ili euharistiju nazivamo i službom Božjom. To je služenje kojim Bog nama služi. Isus je rekao da nije došao da bude služen već da služi (usp. Mk 10,44-45). U tome leži bit čitave svete mise. To je ujedno najveličanstvenije služenje koje čovjek daje Bogu. Bog nas je spasio i po svetoj misi nam poslužuje taj spas. Jer u svetoj misi su sada prisutni Isusova smrt i njegovo uskrsnuće za nas. U svetoj misi sada od grešnika postajem svetac, od djeteta čovječjeg postajem dijete Božje, od čovjeka prokletog postajem blagoslovljeni čovjek, iz tame prelazim u svjetlost.
U svetoj misi mi ujedno služimo Bogu zato što mu dajemo sebe i svoju vjeru da nas može poučiti i preobraziti. Iz svete mise izlaze sve milosti za kršćanina i Crkvu. Bez svete mise nema Crkve. Crkva se rodila iz Isusove smrti i uskrsnuća. Crkva se okuplja poslanjem Duha Svetoga. Duh Sveti je mogao doći tek kad je Isus bio uzdignut, a to znači nakon njegove smrti i uskrsnuća.
Sveta misa je preobražaj čitavog svijeta. Kršćani u nju unose sve što je njihov ljudski svijet, a odnose sve to preobraženo, kao Božji svijet. Kad ne bi bilo svete mise, ne bi bilo spasenja. Sve što je Bog učinio za čovjeka stavio je u svetu misu. Ona je Isusovo Tijelo koje se predaje za spas ljudi i Isusova Krv koja se prolijeva za oproštenje njihovih grijeha.
Autentični kršćanin se zato prepoznaje po svetoj misi. Prvi kršćani su se sastajali da lome kruh, slave euharistiju. Kršćani čitavog svijeta okupljaju se po crkvama da slave tu istu euharistiju. Sve što Crkva ima i za čim svijet čezne nalazi se u euharistiji. Sveta misa je zato sposobna promijeniti svakog kršćanina i svijet. Pa zašto se to ipak ne događa? Jer ne poznajemo svetu misu i u nju ne ulazimo! A cilj našeg napredovanja u kršćanskom životu jest: razumjeti misu, ući u misu. Misu je potrebno razumjeti jer nam je postala svagdašnja, kao dužnost, nešto što se mora odslušati. Čak i u današnje vrijeme kad sve više vjernika pohađa misu i sve ih se više pričešćuje, čini se da još uvijek nema onog pravog razumijevanja. Ako ne razumiješ, recimo, kako se nekim aparatom rukuje, kako ćeš ga upotrijebiti? A sveta misa je ono što možemo koristiti da svaki dan rastemo. Čini nam se kao nešto svagdanje i nemoćno, jer smo sve crkveno pretvorili u nemoćno, pa tako i euharistiju. Ali sveta misa je nešto svemoćno.
Stoga ćemo ići korak po korak kako bismo razumjeli misu i tako što bolje iskoristili sve ono što nam pruža. Svetu misu možemo podijeliti u pet dijelova, možemo je promatrati kao prekrasan dvorac s pet dvorana, a naš “hod” kroz misu kao hod iz jedne dvorane u drugu.
Opisat ćemo što činimo u svakoj od tih pet dvorana…
Prvi dio
Što je prvi dio, prva dvorana? Svećenik ulazi i kaže: “U ime Oca i Sina i Duha Svetoga”. To znači: Pazite, ovdje smo u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, s nama su Otac i Sin i Duh Sveti. Bog je s nama. Ulazimo u njega. To je poziv da se pripravimo, jer ulazimo u Boga, koji je trojstven.
Dalje kaže: “Milost Gospodina našega Isusa Krista, ljubav Boga Oca i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama.” Milost, ljubav i zajedništvo su tri nosive riječi. Milost znači da nas je Bog pomilovao, amnestirao i da smo njegovi. Ljubav je njegova sa nama. To znači da nas ljubi kao majka svoju djecu. Zajedništvo Duha Svetoga znači da smo svi zajedno. U Duhu Svetom smo jedno jer nas on čvrsto povezuje kao krvna veza. Ulazeći u veličanstvene Božje dvorane, u razne dijelove svete mise, moramo se pripremiti. Kako? Tako da sa sebe skinemo grijehe i da jedni drugima oprostimo. Svećenik prvo traži: Obratite se! Zaboravite ono što je iza vas. Drugo: Priznajte svoje grijehe. Treće: Oprostite. I četvrto: Molimo jedni za druge. To sve imamo u ovom dijelu svete mise.
Zato molimo molitvu “Ispovijedam se …”. Između ostalog kažemo: “Ispovijedam se Bogu Svemogućemu i vama braćo”. Svoje grijehe govorimo Bogu i “vama braćo”. Dakle mi možemo jedni drugima priznavati svoje grijehe. Sveti nam Jakov kaže: “Ispovijedajte grijehe jedan drugomu” (Jak 5,16) i dalje: “molite jedan za drugoga”. Zašto? “Da ozdravite”. Na početku svete mise je molitva za ozdravljenje. Moramo ozdraviti kako bismo sudjelovali u cijeloj misi. Bog nas mora ozdraviti. Da bi te ozdravio, moraš ispovijediti svoje grijehe. Zato: Ispovijedam da sam sagriješio. Kako? Mišlju, riječju, djelom i propustom. Kako propustom? Pa danima nisam molio. Kako još? Pa nisam volio vas, braću svoju. Kad si od mene tražio osmijeh, nisam ti ga darovao. Kad si trebao moju toplu riječ, nisam ti je darovao. Kad si trebao moj novac, nisam ti ga dao. Kad si trebao od mog odijela i moje hrane, nisam ti dao. Žao mi je. Riječima sam te vrijeđao, ogovarao, klevetao, govorio protiv tebe, bio strog prema tebi. I jer sam to napravio, molim: Koga molim? Blaženu Djevicu Mariju, sve anđele, sve svete, sve koji su u nebu. I još: vas, braćo i sestre. Što molim? Da se molite za me. Dakle vidimo: Ispovijedam se vama braćo da se molite za mene.
Nakon ovoga bi trebali zastati u svetoj misi i moliti jedni za druge, upravo onako kako pozivamo jedni druge. Čudno je kako u svetoj misi olako prelazimo preko ovakvih dijelova. A upravo to je preveliko njeno bogatstvo koje nam se stavlja na raspolaganje, a mi ga ostavljamo netaknuto. Na početku mise smo sa sebe skinuli staro, priznali i ispovijedili grijehe jedni drugima, i sada pozivamo jedni druge: “… da se molite za me, Gospodinu, Bogu našemu”. Tad bismo trebali moliti jedni za druge. I ozdravili bismo. To su molitve za ozdravljenje.
Nakon toga svećenik kaže: “Priveo nas Gospodin u život vječni”. Ne samo da nam je dano da smo ovdje zajedno, nego nas je Gospodin odveo u život vječni. Što sad? Kličemo: “Gospodine, smiluj se! Kriste, smiluj se! Gospodine, smiluj se!” Zašto sad tako molimo kad nam je već oprošteno? Zato da više nikada ne činimo kao ranije. Time kažemo: Smiluj nam se da se više nikad ne vratimo u stari život. S nama se zapravo dogodilo ovo: Skinuli smo staro ruho, oprošteno nam je, izliječeni smo, imamo novo srce. Zato molimo, smiluj nam se da se više nikad ne vratimo u staro. Gospodine, smiluj se da možemo naprijed. Oče, smiluj se! Sine, smiluj se! Duše Sveti, smiluj se!
Što sad možemo drugo nego kliknuti: “Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima dobre volje. Hvalimo te, blagoslivljamo te, klanjamo ti se, slavimo te, zahvaljujemo ti”. To bismo trebali činiti, tako Boga slaviti. Takva slavlja bi trebale biti naše mise. Kod prvih je kršćana “Slava Bogu” bila spontana molitva. Izvikivali su: “Slavimo te, hvalimo te, klanjamo ti se, blagoslivljamo te, zahvaljujemo ti, Gospodine Bože, Kralju nebeski …”. Pljeskali su, dizali ruke, klicali Bogu – bila su to prekrasna slavlja.
Onda bi predvoditelj slavlja pozvao prisutne da se malo primire kako bi izmolili zajedničku molitvu. A to je zborna molitva. Tom molitvom završava boravak u prvoj dvorani koja je zapravo bila samo priprema. Gospodin nas je pomilovao, smilovao nam se i obukao nas u novo ruho. Tako nas je pripravio da možemo ići u drugu dvoranu, u drugi dio svete mise.
Drugi dio
Drugi je dio mise Služba riječi. Zapravo – to je dvorana u koju nas Bog poziva da nam saopći svoju riječ. Najprije nam progovara kroz starozavjetna čitanja. Govori nam o narodu svome, Izraelu, kako ga je vodio, poučavao i s njim hodio. Taj govor nije samo podsjećanje na negdašnja vremena. Ta je riječ aktualna jednako i za naša vremena i za sav Božji narod. To su riječi opomene, poziva i neprestanih Božjih uvjeravanja da mu se njegov narod vrati, iznova okrene. To je Božji vapaj za posluhom svoga naroda. Kad god je narod išao Božjim putovima, Bog je bio uza nj i narod je uspijevao u svemu što je poduzimao. Čim je skrenuo s Božjih putova, Bog ga poziva, šalje mu nedaće da bi mu narod zavapio i iznova ga potražio. U Starom se zavjetu neprestano izmjenjuje Božji vapaj za svojim narodom i vapaj naroda za svojim Bogom.
Novozavjetna čitanja nam govore kako je nastajala kršćanska zajednica i kako je Božju riječ slušala, primjenjivala, po njoj živjela. Tu susrećemo pokušaj mlade zajednice da slijedi Put, ono u čemu su ih apostoli i svjedoci Isusova života poučavali i na što su ih upućivali.
A ono što povezuje ova dva čitanja je psalam. On je također vapaj starozavjetnog psalmiste da Bog iznova pogleda na svoj narod, ili je to zahvala Bogu za učinjena djela. Često su psalmi prepuni dramatičnih situacija, silnih vapaja da se Bog zauzme za svoj narod. Kao da se prepiru s Bogom, traže ga, ne nalaze. Ili su to hvalospjevi koji slave Boga radi njegove veličine, siline kojom štiti svoj narod, ili su prepuni utjehe, mira, blagoslova, spokoja u kojem se narod oslanja na pomoć svoga Boga.
Nakon novozavjetnih izvještaja kličemo: Aleluja! Aleluja znači: slavimo Gospodina! To je poklik zahvalnosti što smo čuli nemoć starog Izraela i novu svemoć novog Izraela – Crkve. Još više je to klicanje zbog evanđelja – Radosne vijesti koju ćemo upravo čitati. Iz evanđelja nam progovara sam Bog! On neposredno dodiruje naše uši i srca i plijeni naš pogled – zato mu kličemo. Slijedi navještaj Riječi, evanđelja. Počinje s “Gospodin s vama” – što želi reći da je potrebno da se Isus u svome Duhu nastani u slušatelju i navjestitelju kako bi ta riječ ušla u naš život i u njemu se ostvarila. Dok smo druga čitanja slušali sjedeći, sad ustajemo.
Ponekad se evanđelje čita i uz upaljene svijeće, a ponekad se pjeva. Katkad se kaže umjesto: “Čitanje svetog evanđelja po …” “Navještaj svetog evanđelja po …” jednom od četvorice evanđelista. Pisao je čovjek i sad to izgovara čovjek, ali to je Božja riječ! To Bog govori. Tebi je upućuje. Ako propustiš ovu riječ, uzalud je dalje stajati. Koliko ovu riječ čuješ – toliko si sudjelovao u misi. Ona je ulazna vrata za tvoje sudjelovanje u misi. Riječ koja ti se tu daje vječna je riječ. Nebo će i zemlja proći, ali moje riječi neće proći – kaže Isus. On sam je ta Riječ i vječan je. Slušati riječ Božju znači pričestiti se njome. Kao što euharistijski Isus dolazi u hostiji u nas, tako ovdje u glasu i riječi ulazi u naša srca i naše uši. To je, također, jedna vrst pričesti. Zato se u misi govori o dva stola – o stolu riječi i stolu euharistije. Ako se čovjek ne pričesti riječju, ne može se pričestiti euharistijom. A vjera dolazi iz navještaja – kaže sv. Pavao. Ne čujem li riječ, ne mogu imati vjere pa prema tome ni uvjet za plodonosno primanje euharistije.
Svećenik nam riječi koje smo čuli još više posuvremeni, približi, konkretizira za naše prilike, situacije. On nam u propovijedi premosti mentalitet te riječi iz židovskog podneblja onoga vremena i prenese u naš mentalitet. A naš odgovor na to je molitva vjernika. Tu mi možemo zavapiti Bogu da nam se iznova približi, da mu se vratimo s naših putova na kojima smo zaboravili na njega, tu mu zahvaljujemo za sva dobra koja nam čini, tu ga molimo za ono što svojom snagom ne možemo promijeniti u svijetu koji nas okružuje. To je naš pokušaj da se obratimo iznova svome Bogu, da uvidimo odakle smo pali i da se vratimo.
Između propovijedi i molitve vjernika izričeš svoje Vjerovanje, svoj DA Božjoj riječi. U vjerovanju je sadržano cijelo Evanđelje.
Vidimo da i ovaj dio svete mise završava molitvom kao što je i prvi dio završio zbornom molitvom.
Treći dio
Sudjelovanje u misi nastavljamo u trećoj dvorani. Euharistijskom službom počinje taj treći dio mise. To je priprava i prinošenje darova. Tu odgovaramo na Božju riječ koju smo slušali u prethodnoj dvorani, u službi riječi. U treću dvoranu možemo samo ako smo čuli riječ, ako smo odlučili prihvatiti život kojeg nam nudi Isus Krist.
Svetopisamska čitanja su nam prenijela Božju poruku, priopćila nam njegovu volju za nas. Bog nas poziva da mu se posve predamo, da mu prinesemo sav svoj život, rad, sve situacije u kojima se nalazimo. On se želi utjeloviti u sve što smo mi, želi u to ući. A može tek kad mu to dopustimo. Stoga ministranti koji prolaze između nas i prikupljaju naše priloge, samo nas podsjećaju da darujemo sebe. U novcu koji dajemo prinosimo dio svoga života, rada, truda – ali je ta gesta ujedno i poziv: darujmo Bogu sve! Dati milostinju znači vjerovati da Gospodin daje. To je za njegovo Tijelo – Crkvu, za zajednicu Crkve, za siromahe.
Svećenik stoji u službi Glave Crkve, Krista i u službi kršćana. Krist nam je naložio da Bogu prikazujemo kruh i vino i svećenik to čini u ime svih nas. Ali i mi smo svećenici – “kraljevsko svećenstvo, sveti puk Božji” (usp. 1 Pt 2,9). Kad svećenik prinosi kruh – mi prikazujemo Bogu sav svoj materijalni život – svoje tijelo, imanje, obitelj, rad … A dok svećenik prinosi vino, mi prinosimo sav svoj duhovni i duševni život, misli, osjećaje, želje, htijenja. Prinosimo Bogu sav bolni, mučni, tegobni dio nas, svoje padove, pogreške, slabosti, jad i nemoć, sve ono što je grijeh u nama osakatio – da sve to Bog ponovno ozdravi, iscijeli, da njegov Duh obnovi, posveti i učini savršenim kao što je to u Bogu. To je predanje života. Sve što prikazujemo Bogu, pobožanstvenjuje se, preobražava. Svećenik prikazuje kruh koji će postati tijelo Kristovo, a mi predajemo same sebe i sve što nas okružuje da postanemo Tijelo Kristovo – Crkva.
Ali prikazati samo to negativno, istrošeno u nama, bila bi nepravda prema Bogu. Zato mu također treba prikazati i svijetle, dobre, pozitivne strane, ono što nas čini zdravima, snažnima. Prikazati mu ono najbolje, najdragocjenije što imamo i jesmo. Baš kao što su u Starom zavjetu prinosili Bogu žrtve od prvina svojih plodova rada, stoke i svega što su imali.
Svećenik prinosi kruh i vino, kao spomen žrtvu, tj. sjećanje i posadašnjenje Novog saveza koji je Gospodin ustanovio prinijevši sebe kao žrtvu – Janje na oltar Bogu. Njegovom krvlju, njegovim tijelom Novi je savez, nova pomirnica uspostavljena.
Svećenik prima darove i stavlja ih na oltar. Zbog toga je svećenik nakon prinošenja darova prao ruke. Danas je ta gesta simbolična, a upućuje i na duhovnu stvarnost da se svećenik opere, da čist od “grijeha i bezakonja” prinosi Bogu žrtvu.
Prinoseći darove svećenik izgovara molitvu, blagoslivlja Boga za darove koje smo primili po njegovoj darežljivosti. Narod odgovara blagoslivljući Boga. Nakon pranja ruku svećenik poziva da zajedno molimo da prinešeni darovi budu ugodni Bogu Ocu Svemogućemu. Narod odgovara molitvom i slijedi darovna molitva koju svećenik moli ispruženih ruku nad darovima – kruhom i vinom.
Četvrti dio
Četvrta je dvorana najljepša, najintimnija, najtiša i najsvetija. U njoj se događa pretvorba. Darove koje smo prinijeli, kruh i vino, a s njima sve ono što mi jesmo i činimo, svu našu ljudskost, sve naše zemaljsko, sad Isus pretvara u svoje Tijelo i Krv, to jest sve naše prinešeno postaje božansko, prožeto Nebom i Vječnošću.
Ovaj veličanstveni događaj počinje svećenikovim pozivom: “Gospodin s vama”. Odgovaramo: “I s duhom tvojim”. “Gore srca”. “Imamo kod Gospodina”. Kažemo da su naša srca već kod Gospodina, a često su to prazne riječi jer naša su srca u grijehu ili smo rastreseni. Ali mi doista želimo uzdići srca Gospodinu. I zato: “Hvalu dajmo Gospodinu Bogu našemu”. Zahvaljivanje Bogu je jedina mogućnost da povjerujemo u pretvorbu. Na to odgovaramo da je samo tako dostojno i pravedno. Svećenik u ime naroda slavi Boga, hvali ga i blagoslivlja za sve što nam je učinio, što je sve stvorio, što sve imamo od Oca po Sinu u Duhu Svetomu. To je Predslovlje, koje primjereno liturgijskom vremenu i blagdanima ističe osobite razloge hvale i spominjanja djela koja nam Otac čini. Zatim dostojanstveno kličemo: “Svet, svet, svet …” i dok smo mi u tom veličanstvenom klicanju s nama slavi cijela nebeska Crkva, sva priroda. Nakon toga trenutak je velike tišine, iščekivanja, blagoslovljeni trenutak posvećenja i spasenja svega svijeta. Tada svećenik polaže ruke na darove. To je znak izlijevanja Duha na sve nas. Svećenik moli nad darovima, ali i nad svima nama, jer i svi mi moramo sada postati Tijelo Kristovo. Dva su tijela Kristova – euharistijsko tijelo, hostija, i Tijelo Kristovo, Crkva. To je dio mise u kojem se Duh izlijeva u svojim darovima.
Nakon ovog polaganja ruku Isus nas vodi dalje. Svećenik sam ne može izvesti pretvorbu. On samo izriče Kristove riječi i opisuje Kristove geste. Po njima Krist pretvara darove u svoje Tijelo i Krv.
Nakon pretvorbe svećenik kaže: “Tajna vjere”. Tada slavimo Boga, kličemo: “Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo”. Cijela Crkva, sav okupljeni narod zapravo Tijelo smo Kristovo. To je trenutak kad pada svaki zemaljski pogled, mržnja, nepraštanje, odijeljenost. One više nemaju mjesta.
Jer Isusovo je tijelo jedno, jedinstveno i savršeno funkcionira. Ti sam, kao sudionik mise, sad si Isus. Čovjek do tebe je Isus. Tako svaki pojedini. Više nikoga ne možeš pogledati “prljavim”, sebičnim, zavidnim, optužujućim, prijekornim pogledom. Tomu je kraj.
Četvrta dvorana završava: “Po Kristu, s Kristom i u Kristu …”.
Peti dio
To se sve dogodilo na oltaru i sad prilaziš oltaru da uzmeš dio, da budeš su-dionik toga. Tad te Isus zapravo vodi u petu dvoranu. U nju se ulazi molitvom Očenaša. Svi smo sinovi i kćeri jednoga Oca i tako mu se obraćamo. Nakon toga na svećenikov poziv primamo Kristov mir i dijelimo ga jedni drugima. Prije pričesti molimo: “Gospodine, nisam dostojan …”. Mnogi misle: zašto sad opet molimo za oproštenje grijeha kad smo na početku već to molili. Ne radi se o istome. Tamo smo molili da nam se oproste grijesi. Da bismo pričest mogli primiti, trebamo biti sasvim otvoreni i izliječeni od svojih rana. Ako si oprostio, a još ne možeš čovjeka pogledati u oči, u tebi je još rana. I stoga kažemo: “Reci samo riječ i ozdravit će duša moja”. Tada odlazimo na pričest. Primaš hostiju.
U njoj primaš nove oči, novi govor, nove misli – primaš Isusa. Oblačiš se u njega. Nestaje tebe, ostaje Isus. Sad si više nego svetohranište, tabernakul. Sad bi pored tebe trebalo upaliti vječno svjetlo kakvo stoji pored svetohraništa. I ovaj dio, peti dio mise završava molitvom – to je popričesna molitva.
