Ima kušnji koje nas izravno bacaju u naručaj Božji; kušnji koje satiru čitavo naše biće, naše moći – srce i moždane; kušnji pred kojima smo nemoćni, zbog kojih želimo smrt. Te su kušnje naša stvarnost: smrt naših milih i najdražih; gubitak oca, majke, djece, prijatelja i zaručnika. U tim časovima, čovjek – udaren kušnjom i nepravdom – ako nema dovoljno kreposti poniznosti, zna pasti u bunt protiv svoga Stvoritelja i Oca, baciti mu izazov ili pak proklinjati svoju sudbinu. Dok onaj koji je utvrđen u vjeri i poniznosti znade, poput pravednog Joba, blagoslivljati Gospodina: „Gospodin dao, Gospodin oduzeo! Blagoslovljeno ime Gospodnje!” (Job 1, 21).
Pogođen kušnjom, čovjek nevolju smatra nesrećom ne istražujući i ne želeći doznati prave uzroke, smisao, Božje dopuštenje. Vanjske okolnosti često smatra „krivcima”, dok, naprotiv, treba u vrijeme kušnje silaziti u vlastite dubine, poniziti se, tražiti snagu Duha da se one podnesu i da im se nađe rješenje. „Zašto baš ta kušnja, upravo ta bol...? Sve drugo, samo to ne...” A upravo „drugo” ne bi bila kušnja i bol.
Treba vidjeti i drugu stranu medalje. Možda je upravo ta bol bila potrebna da se otkrije dublja, nevidljiva rana i da se organizam spasi. Možda je ta „smrt” bila spasenje za vječnost. Onaj gubitak, ona kušnja što je potresla čitavo biće, bila je zapravo izlaz u novu svjetlost, novi život. Ako se nevolja i kušnja primi iz ruke Božje strpljivo i pokorno, a još bolje ponizno, ona postaje blagoslov. Duša se kroz kušnju pročišćava, upravlja k Bogu; traži u njemu svoj spas.
U časovima kada je čovjek izravno pogođen u svojim dubinama, uzaludna su sva naravna sredstva. Samo Onaj koji je stvorio dubine čovjekova duha i srca tj. Duh Sveti, veliki Tješitelj, može dušu smiriti i utješiti. I ničije srce osim Srca Božjega ne može biti melemom za duboke rane. – Jer to je Srce iskušalo najdublje boli u strahotnoj dimenziji. To je Srce proživljavalo svu ljudsku smrtnu agoniju, bilo smrvljeno od poniženja, nepravdi, primivši spremno sve za naše vječno spasenje. To je Srce bilo satrveno zbog ljudske zloće; beskrajno nas je ljubilo i zato može beskrajno i oprostiti i iscijeliti dušu. I jer bijaše beskrajno ponizno, moglo je na sebe primiti teret grijeha svega svijeta. Ostaje nam da u svojim nevoljama, iskušenjima i stradanjima s poniznošću i s pouzdanjem pribjegnemo tome milostivome i milosrdnom Srcu koje će nam pomoći. I naša molitva neka bude: Učini srce moje po Srcu svome! Srce Isusovo, budi spasenje moje! To će Srce ukrasiti našu dušu, svoj vječni grad.
