Možda zato što se ne osjećam dovoljno snažnom da se suprotstavim čitavom paklu? Uzela sam u ruku križ i učinilo mi se da mi je Bog dao hrabrost. Ubrzo sam se osjećala tako preobraženom da se nisam bojala boriti sa svima i dovikivati im: “Samo dođite bliže. Budući da sam služavka Božja, željela bih vidjeti što mi možete učiniti!” I činilo se kao da su me se oni uistinu bojali, jer sam mogla ostati mirna. Otada me nije više mučio nemir, nisam se više bojala demona i ako su mi se prikazali, nisam ih se više plašila, već mi se činilo da su se oni plašili mene.
Najviši gospodar svih stvari dao mi je takvu moć nad njima da ih se danas ne bojim više nego muhe. Oni su zapravo kukavice i odmah gube hrabrost ako vide da ih se prezire. Oni ne napadaju, osim one ljude za koje smatraju da ih mogu lako pridobiti za sebe ili ako to dopusti Gospodin, da bi njihovi napadi i progoni postali od veće koristi njegovim slugama. Bog želi da se mi bojimo samo onoga čega se treba bojati i da se uvjerimo u to da jedan jedini grijeh može nanijeti veću štetu nego čitav pakao. I upravo je tako. Znate li kada nam zli duhovi utjeraju strah? Kada se brinemo za časti, radosti i bogatstva ovoga svijeta. Ako dakle volimo i slijedimo ono što bismo trebali izbjegavati, predajemo im oružje kojim bismo se mogli braniti i pozivamo ih da se bore protiv nas pomoću naše goleme predrasude. Bolno je misliti na to, jer bi već bilo dovoljno obujmiti križ i prezirati sve drugo iz ljubavi prema Bogu, jer zao duh bježi od takve ljubavi i vjere više nego mi od kuge. Đavao koji je prijatelj laži i koji je sam laž, ne može se nikada složiti s onim koji je na putu istine. No, ako vidi da je um pomračen, tada ga nastoji posve oslijepiti. A ukoliko opazi da je netko posve slijep i nalazi zadovoljstvo u stvarima ovoga svijeta koje su beskorisne i prolazne poput dječjih igračaka, vjeruje da ima posla s djetetom, te postupa s njim u skladu s tim. Tada se đavao zabavlja time da takva čovjeka uvijek iznova napada.
Sviđa li se Bogu da ne pripadam takvima, već njegovom milošću smatram mirom ono što jest mir, čašću ono što jest čast, radošću ono što jest radost, a ne suprotno, tada se mogu suprotstaviti svim zlim duhovima i oni će prestrašeni pobjeći. Ne razumijem strahove onih koji viču: ”Đavao! Đavao!”, dok bi mogli zvati: ”Bože! Bože!” i tako ispuniti pakao strahom. Ne znamo li možda da se zli duhovi ne bi mogli ni pomaknuti bez Božjeg pristanka? Čemu dakle ti besmisleni strahovi? Ja se osobno više bojim onih koji se panično plaše đavla nego sama đavla, jer on mi ne može naškoditi, dok oni unose nemir u duše, osobito ako su ispovjednici. Radi njih sam morala toliko mnogo godina provesti u tako velikim teškoćama da se još i danas pitam kako mi je uspjelo svladati ih. Hvaljen budi Gospodine koji si mi pružio svoju golemu pomoć.”
