A samo bi jedna sveta pričest bila dovoljna da nas učini svecima. Zašto smo, uglavnom, u poodmaklim godinama života manje pobožni negoli kad smo bili mlađi? Morali bismo svakodnevno sabranije i pobožnije svetu Misu slaviti i pričest primati te usrdnije zahvaljivati, kako to traži dinamizam milosti, narav sv. Mise i pričesti. Zašto Božja riječ, koju slušamo ili osobno čitamo, teško silazi u dubinu naše duše?
Zašto u njoj tako rijetko nalazimo poruku Oca upravljenu svojoj djeci? Zašto tako brzo klonemo u različitim životnim poteškoćama i budućnost predočujemo crnjom nego što će stvarno biti? Ovo su pitanja na koja bi trebalo dati odgovor. Obično mislimo ovako: „Bio sam na Misi – sve je u redu. Pričestio sam se – to je dosta. Molio sam – što bi trebalo više?“ Najčešće se zadovoljavamo mišlju: „Bio sam na Misi!“ Odlazak na svetu Misu doista može biti obična navika.Biti na Misi zapravo znači biti svjestan susreta s Bogom po Kristu, s Njegovom riječju, s Njim koji mi se dariva u Euharistiji, s Njegovom braćom, s cijelom Crkvom, odnosno prisustvovati osobnom odlukom, pokazati mu svjesno svoje prijateljstvo, vjernost, ljubav, obogatiti se u znanju i milosti.Sudjelovanje na nedjeljnoj Misi mjerilo je koliko se živi vjera. Činjenica je da je dvojbeno koliko je netko katolik ili osvjedočeni vjernik ako u crkvu ne ide ni za najveće blagdane, primjerice za Uskrs i Božić. Prvi je i osnovni cilj dolaska na Misu: biti s Kristom zajedno! Biti na Misi, tj. slaviti Misu tako je jednostavno, ali ujedno i složeno. Pogledajmo malo konkretnije, s unutarnje strane, stvarno stanje stvari.Koliko je onih koji su zaista svjesni što čine kada slave svetu Misu – Euharistiju?Zna se dogoditi da pojedinci tijekom cijele Mise ni usta ne otvore; neki opet pravo i ne znaju gdje su dok Misa traje, a jedni riječ Božju uopće ne slušaju, kao da ih se ne tiče.
Postoje i oni koji nakon svete Mise ne znaju ponoviti ni jednu izrečenu misao, a određeni godinama dolaze, a ništa ne pokušavaju shvatiti, kao ni oni koji svjesno u crkvi traže najzabitniji kutak odakle će najmanje vidjeti i najlošije čuti. Lako je susresti i one koji drže da im je ispod časti odgovarati i zajednički moliti i pjevati.Nerijetki su i oni koji tijekom cijele Mise oko prsta vrte krunicu tamo-amo, a niti što mole niti što slušaju. Najdosadniji su oni koji stalno razgovaraju i smetaju, znaju se i ljutiti što se o tome uopće govori. Susrećemo i one koji se ni za živu glavu ne bi pomakli od vrata, i one koji godinama dolaze, a nisu se ni ispovjedili ni pričestili... Dobro je ne biti takav. Nazočiti svetoj Misi znači otići na Kalvariju. Papa Ivan Pavao II. jednom je predivno i jednostavno rekao mladima: „Ići na svetu Misu znači otići na Kalvariju, na susret s našim Spasiteljem, Otkupiteljem.“ Slavlje svete Mise susret je ljubavi i boli s raspetim Kristom.
Odlučno i odvažno recimo: „Ja hoću ne samo ‘biti na Misi’ nego i proslaviti Boga ovom Misom, osluškivati Njegovu riječ i poziv. Ja hoću! Želim tu biti srcem, cijelim svojim bićem. Takvoga me Krist želi i to od mene traži. Ako me On toliko ljubio i sebe za mene predao, onda sam pozvan odgovoriti svojim životom na tu neizmjernu ljubav. Slaveći svetu Misu srcem i potpunim predanjem, pokazujem ponajviše ljubav svomu Spasitelju.“
