Riječ uznesenje preuzeta je od latinske riječi u značenju »podići«. Marijino uznesenje poučava Rimokatolička crkva, te, u manjoj mjeri, Istočna Pravoslavna crkva.
Doktrina o Marijinu uznesenju započela je u Bizantskom carstvu oko 6. stoljeća. Godišnja proslava u čast Marije postupno je prerasla u komemoraciju Marijine smrti koju su prozvali Slava usnulosti. Kako se taj običaj širio na Zapad, naglasak se premjestio na Marijino uskrsnuće te proslavljenje njenoga tijela i duše, te se naziv proslave promijenio u Uznesenje. To se još uvijek održava 15. kolovoza, kao što je bilo u Srednjemu vijeku. Marijino Uznesenje proglasio je službenim vjerovanjem Rimokatoličke crkve 1950. Papa Pio XII.
Biblija spominje da je Bog »uznio« Henoka i Iliju na nebo (Postanak 5,24; 2. Kraljeva 2,11). Prema tome, nije nemoguće da je to mogao učiniti s Marijom. Nije samo po sebi krivo vjerovati da je Bog »uznio« Mariju na nebo. Problem je u tome da za Marijino uznesenje nema nikakva biblijskog temelja. Biblija nema zapisa o Marijinoj smrti niti Mariju spominje iza 1. poglavlja Djela. Naprotiv, doktrina Uznesenja rezultat je podizanja Marije na položaj usporediv s onim koji ima njen Sin. Neki rimokatolici idu toliko daleko da poučavaju da je Marija bila podignuta iz mrtvih treći dan, baš poput Isusa, te da je uzašla na nebo, baš kao i Isus.
Novi zavjet poučava da je Isus uskrsnuo treći dan (Luka 24,7) te da je On tjelesno uzašao na nebo (Djela 1,9). Pretpostaviti da se isto dogodilo s Marijom znači pripisati joj neke Kristove atribute. Iako ideja o Marijinu uznesenju nije sama po sebi krivovjerna, u Rimokatoličkoj crkvi Marijino uznesenje važan je podatak na temelju kojega se Marija uzvisuje, štuje, obožava, i na temelju kojega joj se upućuju molitve.
