Jednom im htjedoh pričati o lastavicama i veselim cvrčcima što pjevaju u ljetno podne, ali oni rekoše, pričaj nam o glazbi, o novim ritmovima, i na trenutak lastavice i cvrčci utihnuše.
Jednom im htjedoh pričati o golubu i grlicama što se penju u plavetno nebo, ali oni htjedoše da im pričam o avionima, o letovima i putovanjima, a golub i grlica samo tiho usnuše.
Jednom im htjedoh pričati o ljepoti bagremove krošnje, ali oni rekoše da im to nije zanimljiva priča, te bagrem ostaše sam u perivoju kraj mora.
Jednom im htjedoh pričati o krepostima, ali oni rekoše „Bog nas prihvaća ovakve kakvi jesmo, On nas neće osuditi“, i ne sjetiše se Augustina što reče: „Bog te stvorio bez tebe, ali te neće bez tebe spasiti.“ I tako ne shvatiše nezamjenjivu vrijednost krepost.
Jednom im htjedoh pričati o mudrosti – rekoh im: „Početak mudrosti je strah gospodnji. Mudro čine koji ga poštuju. “ – ali oni rekoše, ne pričaj nam o tome, pričaj nam o slobodi, mi želimo živjeti slobodno, sami ćemo postavljati granice, a stari mudrac spusti pogled, pa krene na počinak, kao da priznaje da im nije uspio prenijeti mudrost.
Jednom im htjedoh pričati o vječnosti, ali njihove uši nisu bile navikle slušati o stvarima što protežu se onkraj razuma i tako vječnost za njih postade neshvatljiva.
Htjedoh im tada pričati o Bogu, a oni rekoše da „Njega nema“ ili ako ga i ima mi ga ne možemo spoznati, no u tom trenutku more se uzbiba ko za ljetne oluje, lastavice i cvrčci zapjevaše kako ih nitko nikad nije čuo da pjevaju, grlica i golub zagugutaše u sav glas, simfonija predivnih glasova razlijegala se dolinom. U tom zanosu stari bagrem procvjeta, a kreposti mudraca zasjaše pokazujući svu svoju vrijednost i vječnost se, u neopisivom, iznenađujućem sjaju, pred njima otvori.
Tada shvatiše, sav svijet je stvoren da slavi Boga, no jedino čovjek može birati. Dakle, pitanje je samo jedno, sudbonosno: Slaviti ili propasti?
Fra Nikola Dominis
