Sami ne možemo ništa ali s Bogom nema granica

Kako idu novogodišnje odluke, zavjeti, obećanja? Slabo? I meni. To ustvari i nije loše. Možda je dobro da smo malo frustrani, slabi, maleni. Tada smo blizu zemlji. Pa kleknimo, prostrimo se pred Bogom. Recimo mu napokon da ne možemo ništa. Predajmo se. Njemu. Neka On vodi naše bitke. On ih nikada ne gubi. Sami ne možemo ništa ali s Bogom nema granica. Granice piše vjera i briše ih još više.
Bogu ne trebaju naši rezultati već naša borba. Ne treba mu naš uspjeh već ustrajnost. Želja i vjera je dovoljna. Ostalo će Bog. Ako nekon mnogo pokušaja ne uspijemo a ipak ostaneno u borbi, vjerujem da će Bog biti zadovoljan jer je dobio borce a ne duhovne menadžere. Bog je ljubav, sloboda i istina. Isto želi od nas. Ljubav u slobodi i istina ma kakva je, samo da je sa srcem, da želim najbolje od sebe dati, ne zadržati već dati. Da najprije budem kako bi se darovao. Poput moga Boga.
Ti Bože ne trebaš moje priče o Tebi nego s Tobom, zar ne? Ako je ipak o Tebi, neka to bude tajno, da ti ne rečem ime ali da svi znaju da si to bio Ti. Više voliš djela nego priču, svjedočanstvo nego dokazivanje. Ne trebaš puno riječi već prisutnosti i da ja Tebe uprisutnim. Da te ponesem gdje god da jesam. Svakome. Najviše onome koji te nije upoznao, kojemu su govorili ono što Ti nisi.
Pomozi mi Bože da te upoznam. Daj mi da moj život bude skriveni govor o Tebi. Svjedočanstvo. Put. Traganje. Povratak. Daj mi da te tražim i nalazim. Pronađi moje izgubljene dijelove. Popravi me. Spoji razbijene dijelove, piši po mojim pukotinama. Znam da će i bolest biti put k Tebi. Da će križ biti tvoj potpis. Ne brinem. Znam da si uvijek tu negdje i da me vodiš. I voliš. Jako, najjače. I da će sve biti u redu. I da ćeš dopustiti da te volim. I to će mi biti dosta. To će mi biti sve. Hvala ti Gospodine moj i Bože moj. Sve moje.