Kad bismo molili svojevoljno rastreseni, time bismo iskazivali veliko nepoštovanje prema Bogu, što bi učinilo neplodonosnima naše Krunice, a nas ispunilo grijesima. Možemo li očekivati od Boga da nas sluša, ako mi sami sebe ne slušamo?
Zar dok molimo, strahopoštovanja dostojno Božje Veličanstvo, koje promatra zemlju i na njoj pobuđuje strepnju, da se namjerno zabavljamo trčkarajući za leptirom? To bi značilo da želimo udaljiti od sebe blagoslov ovog velikog Gospodina, te tako riskirati da padnemo u prokletstvo kojim On prijeti onima koji nemarno čine djela Božja: Proklet bio tko nemarno obavlja djela Božja (Jr 48,10).
Istina, nije ti moguće moliti Krunicu bez makar jedne nenamjerne rastresenosti. Naprotiv, jako je teško izmoliti i samo jednu Zdravomariju, bez da nam, uvijek nemirna mašta, ne oduzme mrvicu naše pažnje. Ali je ipak možeš moliti bez namjernih rastresenosti, te moraš unaprijed poduzeti sve potrebno za očuvanje pažnje i smanjivanje nenamjerne rastresenosti.
Da bi to postigao, uđi u Božju prisutnost: zamisli da te promatraju Bog i njegova sveta Majka, da Anđeo čuvar, koji je tebi s desna, prikuplja tvoje Zdravomarije, ako su dobro izmoljene, kao jednako toliko ruža, kojima će načiniti krunu Isusu i Mariji; potom zamisli da tebi s lijeva obilazi đavao, tražeći da proždere tvoje Zdravomarije, ako su izmoljene bez pažnje, pobožnosti i čednosti, te da ih zabilježi u knjigu smrti. Pogotovu, nemoj zaboraviti prikazati pojedine desetice na čast otajstava, niti tijekom kontemplacije, zaboraviti sebi predočiti Našeg Gospodina i njegovu svetu Majku u otajstvu kojeg kaniš častiti.
U životopisu blaženog Hermana iz reda Premonstrateza može se pročitati, da kada bi on pobožno i sabrano molio Krunicu, razmišljajući o otajstvima, ukazivala bi mu se Presveta Djevica sjajna od svjetlosti, u veličanstvenoj i očaravajućoj ljepoti. S vremenom se njegova pobožnost ohladila. Krunicu je molio nepažljivo i na brzinu. Tada mu se Marija ukaza izborana, sjetna i rastužena lica. Herman se začudi toj promjeni, ali mu Majka Božja reče: “Ukazujem ti se onakvom kakvom me sada vidiš u svojoj duši, jer se već neko vrijeme odnosiš prema meni kao prema kakvoj nepoznatoj osobi dostojnoj prezira. Gdje je vrijeme kad si me, svjestan mojih otajstava i moje veličine, pozdravljao sa smjernim poštovanjem?”
