Ostavljam svijet i ponovno se vraćam k Ocu’, riječi su samoga Gospodina (Iv 16,28). Znamo za Gospodinov put, odnosno putove. Dolazi izravno s Neba, hodi ovom Zemljom, uzduž i poprijeko, uspinje se na Tabor, silazi do Mrtvoga mora, uzlazi u Jeruzalem, prelazi potok Kedron, penje se na Kalvariju, silazi u grob, da bi uskrsnuo i uzišao na Nebo te odaslao Duha Svetoga. Nižući biserje krunice među svojim prstima slijedimo Gospodina na njegovu putu, ustopice i netremice, iz desetka u desetak, od anđelova navještenja do konačne proslave te se zajedno s Marijom zapućujemo u nebeske visine.
Njegov put bijaše putokaz i Mariji, dakle, i Marijin put. Ona ga je slijedila u svemu te nama utrla put. Njegov put je, dakle, i naš put. I mi smo izišli iz Očeve namisli i volje, došli na ovaj svijet i napustit ćemo ga, idući Gospodinu ususret. S krunicom u ruci nemoguće je zalutati na životnom putu.
S krunicom u ruci, moleći otajstva, hvatamo se Gospodinove ruke i molimo ga da nas on vodi. Držeći je u ruci trebali bismo osjetiti Isusovu ruku vodilju. Onaj tko se hvata krunice, hvata se Isusove osobe i ljubavi. Krunica u rukama patnika, bolesnika, umirućih, onih na odru posljednje je uporište i hvatište u trenutcima kad sve druge sigurnosti padaju u vodu. Kao što je rekao sam Gospodin s križa i vjernik izgovara iste riječi: “Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj” (Lk 23,46). Kao što je Isus dodirnuo odar onoga mladića iz Naina neka i naša molitva bude u trenutku našega umiranja: “Dodirni, Gospodine Isuse, i moj odar, moj lijes! Uskrisi, Isuse Kriste, i mene na život s tobom! Pretvori moju smrt u život.”
