Dugoročno potpuna sreća i sklad u ljubavi mogu biti veoma naporni. Naime, nakon prvotne faze zaljubljenosti, oduševljenja i neodoljive potrebe za zajedništvom, nastupa prezasićenost i svojevrsni zamor zbog visokoga intenziteta zajedničkoga življenja, idealizirane slike partnera i veoma visokih, nerijetko nerealnih očekivanja, koje običan čovjek ne može ispuniti. Odatle razumljiva potreba da se bračni drugovi kao pojedinci malo opuste, odmaknu, povrate na vlastiti teritorij, posvete drugim potrebama i interesima. Takvo ponašanje, osobito za žene, može značiti pravi pravcati alarmni signal, zbog čega ih obuzima panični strah. Misle kako je na pomolu ozbiljna kriza; ne vjeruju vlastitim očima kako se sladoled njihove ljubavi topi uslijed ljetne žege i sparine. Pitaju se, nije li to čega su se oduvijek bojali: demontaža ljubavi, skidanje dobro namještene maske, prijelaz u svakodnevnu rutinu, povratak na obično, površno i funkcionalno. Pomanjkanje konkretnih znakova ljubavi i nježnosti samo dolijeva ulje na vatru. Zbog nastale sumnje i nesigurnosti, žena želi provjeriti voli li je i koliko je voli. Pritom bude neugodno iznenađena, razočarana, a možda i povrijeđena, ako naiđe na nerazumijevanje i odbijanje. Muž se, sa svoje strane, osjeća satjeranim u tjesnac, te zbog toga reagira odbojno. Ovo je banalan primjer kako dolazi do razočaranja i gubitka prvobitne ravnoteže, što – bez sumnje – za bračni par predstavlja novi izazov.
Čime smo razočarani?
Ono čime bračni drugovi bivaju razočarani odnosi se na njihova prethodna očekivanja i povjerenje u partnerovu sposobnost da učini korak koji je sada nužan. A on/ona, umjesto koraka naprijed, ide korak (ako ne i dva!) natrag! Rasuđujući distancirano i objektivno, svi znamo kako ljudski razvoj funkcionira upravo tako: dva koraka naprijed, jedan natrag. Kod mladih, neiskusnih i/ili nefunkcionalnih bračnih parova to očigledno ne vrijedi, već se doživljava kao nedostatak ljubavi i zauzetosti. Najviše budu razočarane one osobe koje su ušle u brak u uvjerenju kako će od nje/njega načiniti potpuno drugoga čovjeka. Početno, takav partner pokaže dobru volju i veliku dozu truda, no – budući da je još uvijek ispod željena nivoa – popušta konopac iz ruku, jer mu sve skupa postaje previše. Ode li pak još korak dalje i vrati se na uobičajene staze, žena može postupno izgubiti životnu perspektivu. Iz toga slijedi zaključak kako ovakva razočaranja nisu bezazlena, već ih treba uzeti zaozbiljno i s dužnim oprezom.
Dokaži se!
Ono što se inače u kriznim situacijama traži jest da se druga strana dokaže na djelu. Proporcionalno stupnju razočaranja, očekuje se odgovarajući znak pažnje, razumijevanja, pripadnosti i vjernosti. Zaljubljenost vodi ka simbiozi i idealiziranju ljubavnoga odnosa. Sve ono, dakle, što ide u smjeru razdvajanja, udaljavanja, polarizacije, autonomije, predstavlja potencijalnu opasnost za dvije zaljubljene osobe koje vide samo otok ljubavi, ali ne i ocean života što ih okružuje. Razočaranje pak izravno narušava idealiziranu sliku i odvaja dotične partnere.
Izbjegavanje i odbijanje partnera da bude onakav kakav bi trebao biti, izaziva osjećaj gorčine i još veće samoće nego što je bila prije njihova poznanstva. U takvim situacijama obično se dospije u začarani krug: što su prigovori veći, to se partner više zatvara u sebe. Pravi se izlaz pak sastoji u tomu da dvije osobe najprije prihvate jedna drugu takvima kakve jesu, te na toj činjenici nadograđuju daljnji osobni i zajednički razvoj. Promatramo li doista našu zbilju, zaključit ćemo ne samo da tomu nije tako, već da mnoge osobe (pogotovo žene) bolje znaju od drugih što je dobro za njihove muževe, a što ne. To dodatno otežava pokušaj da se s jedne strane rijeke prijeđe na drugu...
Razočaranje kao izazov i kao šansa
Često se vidi samo jedna, bolna, negativna strana razočaranja, dok se druga – jednako važna – zapostavlja. Naime, puno toga što je zaljubljena osoba slijepo vjerovala, pokazalo se pukom iluzijom, utopijom. Gubitak iluzija znači povratak na zemlju, u stvarnost, znači otriježnjenje, spoznaju da su bili i ostaju dvoje (unatoč tomu što se vole). Savršene, čiste, apsolutne ljubavi, jedinstva i pripadnosti nema. Drugi nas nikada neće moći shvatiti niti prihvatiti u cijelosti, jer smo ljudi – ograničeni i nesavršeni. Na temelju doživljena iskustva simbioze (potpune pripadnosti) i (ne)očekivanoga udaljavanja, nastaje jedna nova stvarnost u kojoj partneri shvaćaju kako trajno moraju komunicirati jedno s drugim, tražiti i pustiti jedno drugo. Postupajući tako bivaju sposobni za ono što smo rekli prethodno: prihvatiti i uvažiti drugoga kao različitoga, te tražiti dodirne točke, plesti zajedničke niti. Na taj način moguć je proces dozrijevanja i rasta, u kojemu se nikada ne gubi nada, ali se uči voljeti drugoga unatoč (ili upravo zbog) njegovih mana i propusta. Radi se o tomu da bračni drugovi pronađu pravu distancu s koje je moguća realna slika, dobronamjerna kritika, ali i dobra doza humora na vlastiti i tuđi račun glede uzajamnih nedostataka i slabosti. Konačno, riječ je o preuzimanju odgovornosti za sebe, za vlastiti život, ponašanje, postupke i odluke. Zreli, iskusni i prokušani partneri sposobni su za velike konfrontacije i kritike, a da pritom ne dovedu u pitanje ono najvažnije: sveukupni odnos, ljubav! To je, ujedno, najbolji način da izbjegnu nepotrebna razočaranja.
