Premda mi se puno puta prikazuju anđeli, to biva a da ih ne vidim, već je nalik onom prethodnom viđenju koje sam spomenula najprije. To viđenje Gospodin se udostojao da vidim ovako: nije bio velik, nego malen, jako lijep, tako zažarena lica, da je bio nalik onim jako uzvišenim anđelima koji izgleda da se svi žare. To mora da su oni koje nazivaju kerubinima, jer mi imena ne kazuju. No dobro vidim da u nebu postoji tolika razlika od jednih anđela do drugih, te između ovih i onih, da to ne bih znala iskazati. Vidjela sam mu u rukama dugačko zlatno koplje, a na vršku željeza činilo mi se da bijaše malen oganj. Činilo mi se da mi je time nekoliko puta probo srce i da mi je sezalo do utrobe. Kad ga je izvadio, činilo mi se da je odnosi sa sobom. Sva bih ostala zažarena ljubavlju prema Bogu. Bol bijaše tako velika, da me je prisiljavala ispuštati one jecaje. Slast koju mi pruža ova prevelika bol tako je neizmjerna, da se ne može poželjeti da mine, niti se duša može naslađivati ičim doli Bogom. Nije to tjelesna bol, nego duševna, premda ponešto sudjeluje i tijelo, pa čak i puno. To je tako blago udvaranje koje se vodi između duše i Boga, da usrdno molim njegovu dobrotu neka dade da ga okusi onaj tko bude pomislio da lažem.“ Moj život 29, 13
Svetica jasno kaže, u svojim spisima, da joj je udijeljena ta milost. Ugledala je kerubina na dan kad je to napisala, po svoj prilici oko 1562. Predaja karmelićanki samostana Utjelovljenja u Avili govori da je tu milost dobila i drugi put, kad je bila poglavarica one kuće između 1571.-1574. U rukopisu Povijesti samostana piše Dona Marija Pinel: «Milost strelice (kako i sada zovu karmelićanke taj događaj na blagdan Probodenja) treba razumjeti tako, da Gospodin nije ranio samo jednom, nego često, ona prsa. Događalo se to u koru i u sobicama. Kad bi se dogodilo takvo viđenje, bila je kao tuđa, izvan sebe. Nije htjela ni gledati ni govoriti, već se samo zabavljala svojom tako slatkom mukom. Tako tvrde redovnice njezina vremena. Jednom je kao poglavarica bila u svojoj sobi. U sobi je nad njom spavala časna Ana Marija od Isusa, premila joj kćerka. Kad je čula njezine uzdahe, siđe, da vidi, da li što želi. Ona joj reče: «Pusti, kćerko, neka bude tako». I danas redovnice u samostanu Utjelovljenja pokazuju onu sobicu.
Mnogo se toga izmišljalo i vjerovalo mnogo toga. Pravu povijest o istrgnuću Svetičina srca pripovijeda Majka Katarina od sv. Anđela u zaprisegnutoj Izjavi u postupku za proglašenje Svetice blaženom. To je bilo u Salamanci 1591. «Gospodin biskup Don Jeronim Manrique blage uspomene, biskup u Salamanci zatraži u ovom samostanu obavijest o nepokvarenosti tijela spomenute sv. Terezije od Isusa. Sam se dotače svojim rukama tijela. Dovede i glasovite liječnike, da vide sveto tijelo. Oni ga vidješe i osjetiše veliki miris. Htjedoše znati je Ii namazano pomašću. Otvoriše dakle sveto tijelo sa strane i nađoše, da je čitavo i nepokvareno. Onda iz toga svetog tijela izvadiše srce, koje se čuva u ovom samostanu u srebrenoj posudi.»
Slika: Srce se sada nalazi u relikvijaru koje se čuva u crkvi Navještenja u Albi de Tormes. Papa Benedikt XIII. je odobrio blagdan i vlastitu službu Probodenja 25. V. 1726. Na molbu španjolskoga kralja preko kardinala Belluge odobri Klement XlI. 10. XII. 1733., do se služba Probodenja dopuštena bosonogim karmelićanima protegne na sve španjolske zemlje. Blagdan se slavi 26. kolovoza.
