Krvarila sam 12 godina i kao takva bila sam za društvo mrtva, a u tijelu i sebi jedino živa. Obišla sam sve liječnike do kojih sam uspjela doći, ali nitko mi nije znao ni mogao pomoći. Bila sam već na rubu očaja kada mi je neka dobra duša šapnula da je u Galileju došao Mesija. Reče mi da liječi bolesne, oprašta grijehe i uskoro dolazi u moje malo mjesto na obali mora. U srcu radost kakvu nisam nikada osjetila te odmah povjerovah – da, on je Mesija!
Svanuo je dan njegova dolaska. Već od zore vreva po ulicama i gužva. On je bio moja jedina nada i morala sam ga naći, bez obzira na sva negodovanja ljudi zbog moje nazočnosti, izrugivanja i uvrjede pa čak i odguravanja štapom kako bih se udaljila. U šutnji sam sve to podnijela i nekako uspjela ići naprijed. Htjela sam ga dotaknuti jer je to bio moj jedini spas. Još koji korak i blizu sam. Gužva je prevelika pa sam pomislila – kada bih se barem haljine njegove dotaknula, i to bi bilo dovoljno. I uspjela sam. No, on se zaustavio u tom trenutku, okrenuo u smjeru gdje sam u velikoj masi naroda stajala i ja te upitao tko ga se dotaknuo? Neki su se počeli smijati jer im se pitanje učinilo čudnim. Mnogi su ga dirali. Znala sam da misli na mene i umirući od straha priznala sam to pred svim onim optuženičkim očima koje su me gledale. A on me pogledao, kako me nitko nikada nije pogledao te mi rekao da sam ozdravila. Vidjela sam u njegovim očima da poznaje i mene i moju bolest. Taj pogled i lice od tada bili su mi stalno pred očima.
Prošlo je i godinu dana od toga događaja kada sam čula komešanja među ljudima koji su govorili kako će Isusa, moga Spasitelja, osuditi na smrt na križu. Odmah sam požurila put Jeruzalema. Kada sam stigla, rekoše mi da su ga već odveli prema Golgoti. Požurila sam se koliko su me noge nosile. Približila sam se masi te odmah zavapila nekim vojnicima da ga puste jer je nevin, a oni su me drsko odgurnuli i cinično se nasmijali, slično kao i oni ljudi onoga dana kada me je ozdravio. Nije me to pokolebalo, još sam odlučnije krenula naprijed i ugledala ga. Zaprepastila sam se. Moj Spasitelj sam, izmučen, nosi preteški križ kao najveći kriminalac. Steglo mi se grlo, oči su ovlažile suze, a srce kao da je htjelo iskočiti. Vojnik me u tom trenutku odgurnuo, a to me prenulo pa sam još žustrije požurila da ga dostignem, kao i onoga dana kada me ozdravio. U tom trenutku pao je na pod pritisnut težinom križa. Nisam imala vremena za razmišljanje niti planiranje što uopće namjeravam postići gurajući se da mu dođem bliže. Između vojnika pronađoh neki uski prolaz i padoh na pod tik do njegova lica. U trenu se sjetih rupca koji sam imala pa sam mu obrisala lice prepuno krvi, znoja i boli. I pogledao me i pogledala sam ga, kao i onoga dana kada me ozdravio.
Pogled je prekinuo udarac vojnika i oštar glas da Kralj mora nastaviti dalje uz Golgotu, a mene je odgurnuo na oštro kamenje u stranu. Tu sam ostala još dugo. Nisam mogla dalje koračati jer me osjećaj nemoći i boli preplavio. Pokušala sam shvatiti “zašto”, ali odgovor nisam dobila. Pomrčina neba kakvu nikad nitko ni prije ni poslije nije vidio označila je zadnji izdah moga Spasitelja.
Ne znam ni sama koliko je prošlo vremena kako sam nepomično sjedila na tom hladnom kamenu na Golgoti, a onda sam izvadila rubac iz džepa. Prenuh se od prizora. Na rupcu ugledah ucrtano lice moga Gospodina. I onakav, svezanih ruku za križ, me daruje. Pomisao kako je njegova svemoć mnogo veća od ljudskih okova izmamila je osmijeh na moje suzno lice. Sišla sam s Golgote puna tuge jer ga ljudi nisu prepoznali, ali i vjere jer znam da drži sve u svojim rukama.
Prošlo je mnogo godina od toga dana kada mi je darovao otisak lica na mome rupcu. Stalno sam ga gledala. Ponekad bih plakala, ali više sam se radovala jer sam čula i povjerovala da je uskrsnuo od mrtvih, a potom i uzašao na nebo.
A danas, dok moje stare smežurane oči broje svoje zadnje treptaje, radosna srca čekam svoj zadnji izdah jer ono što mi je urezao na rupcu, uskoro ću gledati “oči u oči”.
Adrijana Pandža
Izvor: Crkva na kamenu
