Poniznost nas oslobađa da činimo ono što je doista dobro, pokazujući nam naše iluzije i sprečavajući našu naklonost prema onom što je samo prividno dobro.
Poniznost koja zamrzava naše biće i osujećuje svaku zdravu aktivnost nije nikakva poniznost, nego je prerušeni oblik ponosa. Ona suši korijenje duhovnog života i onemogućuje nam da se predamo Bogu.
Gospodine, učio si nas da ljubimo poniznost, ali mi to nismo naučili. Naučili smo voljeti samo njezinu izvanjsku stranu – poniznost koja nekoga čini šarmantnim i privlačnim. Ponekad zastanemo da bismo razmislili o ovim kvalitetama, često umišljamo da ih posjedujemo i da smo ih postigli prakticirajući poniznost.
Kad bismo doista bili ponizni, znali bismo koliki smo lažljivci!
Gospodine, uči me gajiti poniznost koja mi neprestano pokazuje da sam lažljivac i prevarant, i da, iako je to tako, imam obvezu tražiti istinu, biti istinoljubiv koliko god mogu, iako ću neizbježno pronaći da su sve moje istine napola zaražene prijevarom. Ima jedna strašna stvar u svezi s poniznošću: nikad nije u potpunosti uspješna. O, kad bi samo bilo moguće biti potpuno ponizan na ovoj zemlji! Ali ne, to je patnja: Ti si, Gospodine, bio ponizan. Naša se poniznost sastoji od ponosa i znanja o njemu, i padanja pod tim nepodnošljivim teretom, i nemogućnošću da išta kažemo o tome.
Kako si strog u svojoj samilosti, Gospodine, ali moraš biti takav. Tvoja milost mora biti pravedna jer Tvoja istina mora biti istinita. Kako si, bez obzira na sve, strog u svom milosrđu: jer što više nastojimo biti istiniti, to više otkrivamo našu lažnost. Je li milosrdno da nas Tvoja svjetlost neumoljivo dovodi do beznađa?
Ne – ne donosiš mi beznađe, nego poniznost. Jer prava poniznost je na jedan način stvarno očaj: očajavanje u sebe da bih se potpuno mogao pouzdati u Tebe.
Što sve čovjek može nositi da bi pao u takav mrak?
