Pobožnost svetog Josemarije prema anđelima čuvarima, na koje je on gledao kao na nebeske zaštitnike i glasnike, seže od njegovog djetinjstva. Ovdje se biskup Alvaro del Portillo prisjeća nekih detalja njegove pobožnosti.Otac je od svojih roditelja naučio utjecati se svom anđelu čuvaru. Kasnije je, kao sjemeništarac, u knjizi jednog crkvenog naučitelja pročitao da, kao dodatak anđelu čuvaru, svećenici također imaju svoga „svećenskog“ Arkanđela; i tako se on, od dana svoga zaređenja, utjecao svome arkanđelu velikom jednostavnošću i s povjerenjem. Zapravo, rekao je da je siguran da čak iako je autor kojeg je čitao pogriješio, naš bi mu Gospodin svejedno dodijelio „svećenskog“ arkanđela, samo zbog vjere kojom mu se neprestano obraćao.
U svakom slučaju, nakon svetkovine anđela čuvara 1928. godine, osnivač Opusa Dei imao je još jaču odanost spram njih. Uvijek je svojoj djeci govorio: „Prijateljstvo i pobožnost prema svetim anđelima čuvarima samo je srce našega rada. To je konkretna manifestacija nadnaravne zadaće Opusa Dei.“
Uvjeren kako je Bog postavio jednog Anđela pokraj svakog ljudskog bića kako bi toj osobi pomagao na životnom putu, sam se obraćao svom anđelu čuvaru za sve svoje materijalne i duhovne potrebe. Često bi iskreno govorio: „Godinama osjećam neprestanu i neposrednu pomoć svog anđela čuvara, čak i što se tiče najmanjih materijalnih pitanja.“
U godinama između 1928. i 1940., ponekad mu nije radio alarm na satu, a nije imao novaca da ga popravi, pa bi se s povjerenjem obratio anđelu čuvaru i zamolio bi ga da ga ujutro na vrijeme probudi.
Njegov ga anđeo nije nikada iznevjerio. I upravo ga je zato naš Otac s ljubavlju nazivao „mi relojerico” („moj dragi urar”).
Kad god bi pozdravljao našega Gospodina u Svetohraništu, uvijek bi zahvalio i tamo prisutnim anđelima, za neprekidno klanjanje pred Bogom. U više nego jednoj prilici čuo sam ga kako govori: „Kada idem u jednu od naših kapelica, onu koja ima Svetohranište, kažem Isusu da ga volim, zazovem Presveto Trojstvo. Tada zahvalim anđelima što čuvaju Svetohranište i klanjaju se Kristu u Euharistiji.“
Herojskim i neprestanim služenjem Božjoj milosti, poprimio je naviku da uvijek pozdravlja anđele čuvare ljudi koje susreće. Jednoga dana 1972. ili 1973. godine, umirovljeni biskup Valencije, prečasni Marcelino Olaechea, došao ga je posjetiti u društvu svoga tajnika. Bili su jako dobri prijatelji, pa ga je Otac pozdravio i zaigrano upitao: „Marcelino, hajde da vidimo možeš li pogoditi – koga sam prvo pozdravio?“ Umirovljeni je biskup odgovorio: „Prvo si pozdravio mene.“ „Ne,“ rekao je Otac, „prvo sam pozdravio VIP osobu.“
Umirovljeni je biskup Olaechea, razumljivo zbunjen, odgovorio: „Ali, od nas dvojice, mog tajnika i mene, ja sam taj koji je ‘VIP’.” Tada je naš Osnivač objasnio: „Ne, VIP je tvoj anđeo čuvar.“
Tijekom dana godišnjeg odmora koje smo provodili u unajmljenoj kući u selu u Lombardiji u Italiji – ne mogu se sjetiti je li to bilo Caglio ili Civenna – igrali bismo bocce (igra s loptom) svako malo, kako bi malo vježbali. Budući da nismo dobro poznavali pravila igre, ponekad bi izmislili svoja pravila. Sjećam se da je tijekom jednih od tih igara Otac neobično dobro bacio loptu i postigao nevjerojatan pogodak. Ali odmah je rekao: 'Ovaj se ne broji – pomogao mi je moj anđeo čuvar. Neću to više raditi…'
Pričam vam ovu kratku pričicu jer smatram da nam vrlo dobro može opisati neprestano prijateljsko odnošenje koje je imao Otac sa svojim anđelom čuvarom te također njegovu poniznost; kako mi je kasnije osobno rekao, bilo ga je sram što je zamolio anđela čuvara da mu pomogne u tako nevažnoj stvari.
Izvadak iz Cesare Cavalleri, Immersed in God – Blessed Josemaria Escriva, founder of Opus Dei, as seen by his successor, Bishop Alvaro del Portillo, Princeton NJ: Scepter Publishers, 1996.
