Čovjek je po svojoj naravi biće odnosâ. Uspostavlja odnose sam sa sobom, s drugima i s Bogom. Odnos s Bogom može se pojednostavljeno nazvati religioznost. Religiozan čovjek živi pobožno: po Božjoj volji. Polazeći od čovjeka, možemo reći da je pobožnost vjernikov stav privrženosti i ljubavi prema Bogu i Božjim stvarima koji se pokazuje kroz razne molitve i obrede.
Te molitve i obrede također nazivamo pobožnostima, pa tako imamo razne osobne i javne pobožnosti Isusu, Gospi i svecima. Gledano iz Božjeg kuta, pobožnost je dar Duha Svetoga vjernicima; taj dar im omogućuje da uspostave odnos ljubavi prema Bogu kao svome Ocu i bratski odnos prema svim ljudima kao svojoj braći i sestrama.
Duh Sveti pomaže vjernicima da napreduju u pobožnosti: u bogoljubnosti i čovjekoljubnosti. Sveti Pavao kaže da smo svi mi koje vodi Duh Božji sinovi i kćeri Božje jer smo primili Duha posinstva u kojem kličemo: „Abba! Oče!” Sam Duh je svjedok s našim duhom da smo djeca i baštinici Božji. (Usp. Rim 8,14-17). Osim tog prisnog odnosa s Bogom kao svojim tatom, Duh nam pomaže da budemo svjesni i svoga poslanja i dostojanstva. Naime, Duh nam poručuje preko sv. Petra, da smo po krštenju postali rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni da naviještamo silna djela Onoga koji nas iz tame posla k divnom svjetlu svojemu (usp. 1 Pt 2,9).
Kao pobožni kršćani trebamo uvijek biti svjesni svoga poslanja i svoga dostojanstva. Bog ne želi biti dio našeg životnog plana po kojem želimo biti sretni, kao onaj koji stalno uskače kad ga zazovemo u potrebi. On želi da mi postanemo dio Njegova plana, jer samo tako možemo biti sretni. Njegov je plan da mi naviještamo Njegova silna djela po cijelom svijetu i kroz svu povijest da bi se svi ljudi spasili. On želi da budemo istinski sretni i blagoslovljeni. Po kriterijima evanđelja blagoslovljen je onaj koji ima milosrdno srce, srce koje ljubi Boga i bližnjega.
Nitko se ne rađa s takvim srcem. Takvo srce se u nama, uz pomoć Duha Svetog i njegovih darova, posebno dara pobožnosti, postupno i neprestano razvija i usavršava. To je cilj prema kojem težimo cijeloga života: biti milosrdni kao što je milosrdan naš Otac nebeski. Dakle, zahvaljujući daru pobožnosti, koji nam Duh Sveti ulijeva kroz molitvu, možemo se sa sigurnošću smatrati ljubljenom djecom Božjom, bez obzira na svoje patnje. A ako smo djeca Božja, onda u našem srcu nema mjesta žalosti i strahu. Budimo istinski pobožni, živeći i radeći za Boga i bližnjega, pa će i naša srca biti ispunjena ljubavlju i radošću.
