DeMarco, pisac u Bostonu, napisao je pismo onima koji su se brinuli o njegovoj supruzi i njemu i onima koji su mu pomogli da se nosi s njezinom smrću – osoblju intenzivne skrbi u bolnici Cambridge. Peter je posebno istaknuo trud osoblja u pripremi njihovog ˝posljednjeg zajedničkog sata˝, trenutka koji će pamtiti do kraja svog života:
„Kada svojoj obitelji i prijateljima prepričavam tih sedam dana u kojima ste se brinuli za moju suprugu Lauru Levis, dani za koje se ispostavilo da su posljednji dani njezinog mladog života, oni me zaustave kada nabrojim 15. ime. Popis uključuje liječnike, medicinske sestre, stručnjake za disanje, socijalne radnike, pa čak i osoblje zaduženo za čišćenje.
'Kako se sjećaš svih imena?' pitaju me.
Kako se ne bih sjećao, odgovaram.
Svatko od vas se odnosio prema Lauri s nevjerojatnom profesionalnošću, dobrotom i dostojanstvom dok je bila bez svijesti. Kada je trebala injekcije, ispričali ste se što će malo boljeti, bez obzira na to da li vas ona čuje ili ne. Kada ste kroz stetoskop slušali njezino srce i pluća, a halja joj je počela kliziti, vi ste je podigli i pokrili s poštovanjem. Pokrili ste je dekom, ne samo kada je trebalo regulirati njezinu tjelesnu temperaturu, već i kada je u sobi bilo malo hladno i mislili ste da će tako udobnije spavati.
Brinuli ste se i o njenim roditeljima, pomagali im da se smjeste u naslonjač u njezinoj sobi, donosili im vodu skoro svakog sata i odgovarali na sva njihova medicinska pitanja s nevjerojatnim strpljenjem. Njezin se otac, koji je i sam doktor, osjećao uključenim u brigu za svoju kćer. Ne mogu vam reći koliko mu je to bilo važno.
A tu je i način na koji ste se brinuli o meni. Kako bih bio pronašao snage za preživjeti taj tjedan bez vas?
Koliko ste puta ušli u sobu i zatekli me uplakanog, pognute glave naslonjene na njezinu, i tiho nastavili obavljati svoju dužnost kao da pokušavate biti nevidljivi? Koliko ste mi puta pomogli primaknuti naslonjač njenom krevetu, provlačeći se kroz hrpe žica i cijevi kako bi naslonjač pomakli za samo par centimetara?
Koliko ste me puta pitali treba li mi što, od hrane do pića, od čiste odjeće do toplog tuša, da li mi treba bolje objasniti određeni medicinski postupak, ili trebam samo nekoga s kim bih razgovarao?
Koliko ste me puta zagrlili i tješili dok sam se raspadao, a koliko ste pak puta pitali o Laurinom životu i o tome kakva je osoba bila, ili odvojili vrijeme da pogledate njene fotografije ili da pročitate što sam o njoj napisao? Koliko ste puta donijeli loše vijesti s riječima punim suosjećanja i s tugom u očima?
Kada mi je trebalo računalo zbog hitnog e-mail-a, vi ste mi ga donijeli. Kada sam kriomice uveo posebnog posjetitelja, našeg crnobijelog mačka Colu, da posljednji put poliže Lauru, vi ˝niste ništa vidjeli˝.
A jedne ste mi večeri dali da u odjel za intenzivnu njegu uvedem više od 50 ljudi iz Laurina života, od prijatelja i kolega s posla i fakulteta do članova obitelji. Te večeri su se dogodili izljevi ljubavi koji su uključivali gitaru, pjevanje opernih pjesama i plesanje, te nova otkrića o tome koliko je moja supruga uistinu dirnula druge ljude. Bila je to posljednja velika noć u našem braku, za nas oboje, a to se ne bi dogodilo bez vaše podrške.
Još jedan trenutak – točnije, jedan sat – nikada neću zaboraviti.
Posljednjeg sam dana, dok smo čekali na Laurinu transplantaciju organa, samo htio biti sam s njom, ali obitelj i prijatelji su dolazili kako bi se pozdravili od nje, a vrijeme je brzo prolazilo. Oko 16 sati svi su napokon otišli, a ja sam bio iscrpljen emocionalno i fizički, trebalo mi je malo sna. Pitao sam njezine medicinske sestre Donnu i Jen mogu li mi pomoći privući krevetu naslonjač koji je bio vrlo neudoban, ali je bio jedino što sam imao. One su imale bolju ideju.
Zamolile su me da izađem na trenutak iz sobe, a kada sam se vratio, pomakle su Lauru na desnu stranu kreveta kako bi ostalo malo mjesta za mene da posljednji put legnem kraj nje. Pitao sam ih mogu li nas ostaviti nasamo na sat vremena a da nas nitko ne ometa, a one su potvrdno kimnule glavom, pritvorile sve zavjese i vrata i ugasile svjetla.
Ugnijezdio sam svoje tijelo uz njeno. Bila je predivna, a to sam joj i rekao, gladeći je po kosi i licu. Spustio sam joj halju, poljubio grudi i položio na lice na njena prsa, osjećao sam kako se uzdižu i spuštaju sa svakih dahom, njezin otkucaj srca u mom uhu. Bio je to naš posljednji nježan trenutak koji smo imali kao muž i žena i bilo je prirodno, čisto i utješno, više od svega što sam do sada osjetio. Tada sam zaspao.
Do kraja života ću pamtiti naš posljednji zajednički sat. Bio je to najbolji dar, a za to mogu zahvaliti Donni i Jen.
Zaista, svima vam se moram zahvaliti.
S vječnom zahvalnošću i ljubavlju,
Peter DeMarco“
Peterova priča i zahvalnost i podrška bolničkog osoblja inspirirala je ljude diljem svijeta. Pismo je sada obješeno uz Laurinu sliku na odjelu za intenzivnu njegu kao važan podsjetnik svim zaposlenicima o tome koliku razliku čine u životima ljudi.