Teški je grijeh kad se moralni zakon izražen u Božjim zapovijedima krši u teškoj stvari, i to u punoj svijesti i slobodnim pristankom. Ako nema pune svijesti i slobodnog pristanka, grijeh objektivno ostaje zlo, ali se osobi ne ubraja kao teški grijeh. Svaki je teški grijeh nužno ispovjediti svećeniku navodeći koliko je puta učinjen. Za razliku od teškog ili smrtnog grijeha, laki je grijeh kad se u lakoj stvari krši moralni zakon. Lake grijehe predajmo Isusu i u svetoj misi, no dobro ih je reći svećeniku u ispovijedi kako bismo bolje odgajali svoju ljudsku savjest, naročito ako ih često činimo.
Kršćanin vjernik koji ne prakticira svoju vjeru godinama, živi sa skrovitim, odnosno neispovjeđenim teškim ili lakim grijesima, premda se katkad formalno ispovijeda.
Imao sam priliku susreti se i razgovarati s mnogim bolesnicima u mojem dugogodišnjem bolesničkom pastoralu koji su godinama bili opterećenim takvim oblikom grijeha.
Sjećam se jedne žene koja je godinama u sebi skrivala grijeh abortusa (pobačaja). Tijekom svih tih godina redovito je pristupala sakramentu pokore ili pomirenja i pričesti. Nažalost, nikada nije imala dovoljno duhovne snage priznati grijeh pobačaja. Godine su prolazile, a grižnja savjesti ju je pekla i nije mogla više izdržati. Doživjela je mali psihički slom i upala je duševnu i psihičku depresiju. Nakon nekoliko dana liječenja na psihijatrijskom odjelu nije bilo nikakva pomaka, i liječnici su je savjetovali da potraži duhovnu pomoć kod bolničkog dušobrižnika, jer njezin problem nije samo psihičke nego ponajprije duhovne naravi. Potražila me je i nakon duhovnog razgovora se ispovjedila, pričestila i primivši i bolesničko pomazanje, pronašla je svoj davno izgubljen mir u Bogu, odnosno svom srcu i duši.
Mnogi na žalost godinama ne ispovijedaju grijehe bludništva (preljuba), novčane dugove, neplaćanje poreza i isplate redovite plaće svojim djelatnicima, lažne invalidske mirovine, kocke, kladionice itd.
Riječ je o ljudima koji u sebi nose duhovni nemir, odnosno duhovnu mučninu, jer im se duša ne nalazi u stanju posvetne milosti, zbog svetogrdnih ispovijedi i pričesti. U takvom nesređenom duhovnom stanju počnu očajavati i gubiti samopouzdanje i vjeru ne samo u ljude nego što je najgore i u Boga.
Zbog toga nisu imali dovoljno duhovne snage priznati teški skroviti (neispovjeđeni grijeh), kao da ih je neka mračna sila (sotona) u toj nakani sputavala.
Tim ljudima potrebno je posvetiti mnogo vremena, i u iscrpljujućem, iskrenom i otvorenom razgovoru govoriti im o Božjoj neizmjernoj darovanoj ljubavi i milosrđu koje nikog ne isključuje iz spasenja. Njegova je ljubav trajna za čovjeka, bez obzira što ljudi činili u životu protiv Boga. Najgore je to što sumnjaju u Božju ljubav, milosrđe i praštanje.
Strašno ih muči osjećaj osamljenosti i napuštenosti, i zbog toga su u sebi stvorili nepremostive životne barijere prema svima s kojima žive, a što je najgore i prema samom Bogu. Preporučiti ih Majci Mariji, koja poput istinske i prave suputnice i supatnice prati njihov povratak u krilo Majke Crkve.
Nadalje, vratit im izgubljeno povjerenje u Boga i ljude, poticati ih da se otvorena srca i duha odazovu Božjem pozivu spasenja, i aktivno sudjeluju u svom spasenju za vječni život u Bogu. Čovjek u čijem je srcu Božja riječ našla plodno tlo te probudila kod njega kršćansku i ljudsku svijest, potaknula ga je na istinsko iskreno kajanje, napokon će vratiti davno izgubljeni i narušeni mir u Bogu, odnosno u svojoj duši i srcu.
Don Tomislav Topčić
