Takva djeca imaju dva roditelja, dvije nebrige, a starci često imaju mnogo djece a malo brige i pažnje onda kad im je to najpotrebnije.
U vremenu smo kada postaje teško sačuvati i najtemeljnije obiteljske veze – između muža i žene ili roditelja i djece. Zato se čini pomalo suvišno spominjati potrebu da se čuvaju šire obiteljske veze, ono što se primjerenije zove porodica, dakle krug ljudi vezanih po rodu a ne po zajedničkom obitavanju. No, ipak nije suvišno napominjati kako obiteljske veze, po prirodi, nisu privremene nego trajne i da bi tu trajnost trebalo njegovati i ne zaboravljati.
Već se u mnoge narode uvukla praksa da se djeca gotovo odmah s punoljetnošću potpuno odvajaju od roditelja, sele se u drugi stan, drugi grad, drugu državu, vode svoj život ne samo bez utjecaja roditelja, nego ponekad bez ikakve veze s njima. Roditelji nerijetko i ne upoznaju ili jedva upoznaju nevjestu ili zeta, a unučad vide rijetko u životu. Djeca braće i sestara međusobno se ne susretnu kamoli druže, a njihova djeca pogotovo. Je li to dobro i mora li biti tako?
Ne zna se što je tužnije vidjeti: napuštenu malu djecu ili napuštene starce. Takva djeca imaju dva roditelja, dvije nebrige, a starci često imaju mnogo djece a malo brige i pažnje onda kad im je to najpotrebnije. Istina je da u današnjim životnim prilikama i oni koji imaju malo djece i oni koji ih imaju mnogo na kraju, kad djeca odrastu, jednako ostaju sami, jer rijetko kad se barem jedno dijete zadržava u roditeljskoj kući. No, istina je također da se svi jednako ne odnose prema roditeljima: neki su brižni, često dolaze, stalno zovu i interesiraju se, rade i grade kod rodne kuće – jednostavno žive s roditeljima, mada stanuju daleko od njih. Drugi su stalno prezauzeti, jednom ili dvaput godišnje navrate, više odnesu nego što donesu u roditeljsku kuću i stalno se jadaju kako im je teško i loše. Neki ni to ne čine, gledaju svoja posla – čak i na sprovod roditeljima nemaju vremena doći.
Da bi slika bila zaokružena, treba se sjetiti onih koji pod stare dane, pogotovo kad jedan bračni drug umre, odlaze kod jednog djeteta, pa zbog nesporazuma ili nerazumijevanja moraju seliti kod drugog, pa kod trećeg, pa… A što reći o temi staračkih domova? Danas je to glavni i gotovo jedini izlaz iz problema starosti. Doista, potpuno je nelogično da se čovjek čitava života bori da izgradi obiteljsku kuću, da je opremi i održava ili da kupi što bolji i povoljniji stan, da bi na kraju završio u staračkom domu. Logičnije bi bilo da gradi i što bolje oprema ono gdje će se skloniti onda kad se ne mogne sam o sebi brinuti. No, prednost je ipak na strani obiteljskog doma, jer Bog – čini se – u planu stvaranja nije imao starački dom, a obiteljski jest.
U prirodi je, naime, ljudskoj utkan slijed i sklad generacija u obitelji i najidealnija slika obiteljske harmonije jest ona gdje različiti uzrasti žive zajedno. U takvoj obitelji nisu samo stariji oslonac mlađima nego i mlađi starijima.
Davno su ljudi uočili kako se, u normalnim okolnostima, djedovi i bake kudikamo bolje razumiju s unučadima nego s vlastitom djecom. Pokušaj tumačenja kako djed i baka imaju manje odgovornosti za unuke nego što su imali za djecu pa im ostaje samo ljubav i radost susreta i zaigranosti, čini se, ipak nije potpun odgovor na ovu prirodnu pojavu. Znanstvenici su, naime, već počeli govoriti o nenadomjestivoj ulozi djedova i baka u povoljnom utjecaju na psihološki razvoj djece, zapravo o jednom obliku prave simbioze ovih dvaju životnih doba. Dojenje novorođenčadi bila je u razvijenom svijetu gotovo potpuno potisnula moćna industrija dječje hrane, a sada stručnjaci sa svih strana upozoravaju kako ni jedna industrijska hrana ne može nadomjestiti majčino mlijeko i to ne samo u fizičkom razvoju djeteta nego i u psihičkom i emocionalnom. Tko zna, možda će se uskoro na sva usta davati prednost boravku djece s djedovima i bakama pred bilo kakvim pa i najvrsnijim vrtićima. I koliko god je još moguće raspravljati o tome, suvišna je svaka rasprava o osjećaju sreće, zadovoljstva, ponosa i ljubavi koje kod djedova i baka izaziva rođenje unuka ili unuke, prvi rođendani, zubići, koraci, male luckaste riječi i zapitkivanja, zagrljaji i šetnje. S unucima starost postaje nova mladost, život ulazi u novu renesansu, stječe se nov smisao življenja. Uskratiti djedovima i bakama unuke znači umrtviti u njima onu životnu snagu koja je negdje u njima zakopana kao pričuva za stare godine. Slično je i obrnuto: u prisnom kontaktu s praroditeljima unuci puštaju dublje korijenje u životnu potku, te vjerojatno izrastaju u stabilnije ljude, otpornije na životne oluje koje ih čekaju kad zakoraknu iz sigurnosti obiteljskog ozračja.
Važno je, stoga, njegovati obiteljske veze, jer su one višestruko korisne svima. Odnos s roditeljima preko unuka čuva i međusobne odnose odrasle djece i njihove djece. I mada se rođački odnosi sve više u naprednijoj i civiliziranijoj javnosti izruguju i poistovjećuju s natražnim plemenskim osjećajima, rodbinske veze dobro je njegovati, ako ništa onda iz kršćanskog poštovanja prema Isusovoj želji da bismo svi jedni drugima trebali biti braća i sestre, jer smo svi djeca Božja, članovi jedne svete Božje obitelji. Ako bismo prema svim ljudima trebali njegovati bratski osjećaj, zašto s najbližima ne bismo čuvali rodbinsku vezu?! Stoga, ma što tko govorio ili mislio, dobro je imati na umu osmu obiteljsku zapovijed: obitelj neka ostane obitelj i kada djeca steknu svoje obitelji!
Sedma obiteljska zapovijed – Obitelj mora imati svoje vrijeme za razgovor i razonodu
Šesta obiteljska zapovijed – Obitelj mora imati svoje tajne koje se ne iznose u javnost!
Peta obiteljska zapovijed – Roditelji su dužni poštivati svoju djecu i odgajati ih u dobru
Četvrta obiteljska zapovijed – Djeca su dužna slušati roditelje do punoljetnosti a poštivati ih do svoje smrti
Treća obiteljska zapovijed - Djeca su Božji dar
Druga obiteljska zapovijed – Djeca su najvažnija dužnost i najveća ljubav obaju supružnika podjednako
Prva obiteljska zapovijed
