Nedjelja je i po postanku i po sadržaju prvotni blagdan. To onda, naravno, znači da se i naša briga za liturgijski život odnosi prvenstveno na nedjeljnu misu. Razumljivo je da crkveni dokumenti poklanjaju posebnu pozornost upravo nedjelji i nedjeljnoj euharistiji. Evo temeljnih odrednica Drugog vatikanskog sabora:
SC 102: Bogu odana Majka Crkva smatra svojom zadaćom da u određene dane kroz godinu spasonosno djelo svoga božanskog Zaručnika slavi svetim spominjanjem. Svake sedmice, u dan što ga je nazvala Gospodnjim, ona slavi spomen Gospodnjeg uskrsnuća…
SC 106: Crkva svetkuje vazmeno otajstvo svakog osmog dana, koji se s pravom naziva danom Gospodnjim ili nedjeljom. To biva prema apostolskoj predaji koja potječe od samog dana uskrsnuća Kristova. Tog su se dana vjernici dužni sastati zajedno, da slušaju Božju riječ i da sudjelujući kod euharistije obave spomen-čin muke, uskrsnuća i proslave Gospodina Isusa te da zahvaljuje Bogu koji ih „uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodi za životnu nadu” (1 Pt 1,3).
Stoga je nedjelja prvotan blagdan koji se ima predlagati i uporno preporučivati vjerničkoj pobožnosti, da bude i dan radosti i počinka od posla. Neka joj se druga slavlja, osim doista najznačajnijih, ne pretpostavljaju, jer je ona temelj i jezgra čitave liturgijske godine.
Kad govorimo o nedjelji ovo je za nas temeljni dokument. Stoga ćemo, slijedeći njegovu misao, prvo progovoriti o apostolskom podrijetlu nedjelje, zatim o euharistiji kao osnovnom sadržaju i smislu kršćanske nedjelje, te o nedjeljnoj euharistiji kao temeljnom bogoslužju koje i danas valja njegovati.
1. „To biva prema apostolskoj predaji“
Evanđeoska izvješća su nedvojbena: Isus je uskrsnuo „prvoga dana u tjednu“, tj. „prvog po suboti“. Nadalje, u Novom zavjetu je nedvojbeno zasvjedočeno da apostoli slave prvi dan u tjednu i to tako da lome kruh.
Dj 20,7.11: U prvi dan tjedna, kad se sabrasmo lomiti kruh, Pavao im govoraše, i kako je sutra kanio otputovati, probesjedi sve do ponoći (…) Zatim se pope pa, pošto razlomi kruh i blagova, dugo je još zborio, sve do zore.
U 1 Kor 16,2 Pavao uvrštava u nedjeljno slavlje prikupljanje darova za braću u Jeruzalemu, što se očito činilo prigodom euharistijskih sastanaka, iako se to na ovom mjestu izričito ne spominje. Nadalje, egzegete smatraju da izrazom „dan Gospodnji“ u Otk 1,10 Ivan podrazumijeva dan određen za bogoslužje.
Nedjelja je bila toliko važna u prvoj kršćanskoj zajednici, da ne manjka dokumenata iz tog vremena. Ako su u prvo vrijeme jeruzalemski kršćani obdržavali subotu (uz nedjelju), vrlo brzo se slavila samo nedjelja. Tako Ignacije Antiohijski (+ 107.) piše u Poslanici Magnežanima:
Oni koji su živjeli po starom uređenju došli su do nove nade i ne slave više subotu, nego nedjelju, dan kad je naš život bio uzdignut uvis po Kristu i po njegovoj smrti.
Didahé, spis koji je suvremen Ignaciju, ako ne i Otkrivenju, također svjedoči o tome kako su se kršćani nedjeljom okupljali lomiti kruh. Ne manjka ni pokanonskih svjedočanstava. Tako Plinije Mlađi, upravitelj Bitinije, 112. g. piše caru Trajanu kako uhićeni kršćani „tvrde kako se sva njihova krivica sastojala u tome što su se oni redovito sastajali jednog određenog dana prije zore, da bi zajedno pjevali pjesme Kristu kao Bogu.“ Po svoj prilici „jedan određeni dan” u ovom Plinijevom tekstu označava upravo nedjelju.
U prvoj Apologiji sv. Justina (+ 165.) nalazimo obrazloženje zašto kršćani slave euharistiju upravo nedjeljom (koju on po rimsku naziva „danom sunca“, budući da je spis i upravljen poganima):
A u dan zvan dan sunca drži se zajednički sastanak svih, bilo da borave u gradu ili na selu. Koliko već ima vremena, čitaju se spomen-spisi apostolâ i knjige proročke (…) U dan sunca dolazimo svi na zajednički sastanak, jer je to prvi dan, kad Bog pokrenu mrak i pratvar te stvori svijet, a Isus Krist, naš Spasitelj, istoga dana ustade od mrtvih: razapeše ga uoči subote, a dan poslije subote, to jest na dan sunca, ukaza se svojim apostolima i učenicima i nauči ih ono što dajemo i vama na razmišljanje.[1]
Za Justina je nedjelja dan kad je započelo stvaranje, ali i dan kad se zbilo drugo stvaranje – spasenje svijeta po Kristovom vazmenom otajstvu. Tako se onda ti temeljni događaji (stvaranje i spasenje) slave istoga dana kad su se dogodili (dakle, nedjeljom) i to po euharistijskom slavlju koje upravo uprisutnjuje Kristovo spasenje i predoznačava konačno spasenje.
2. Spomen-čin muke, uskrsnuća
i proslave Gospodina Isusa
Kristovo uskrsnuće je za apostole bio temeljni događaj našega spasenja: „Ako ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen“ (Rim 10,9). I od samih početaka kršćani su otajstvo Isusove smrti i proslave slavili nedjeljnom euharistijom.
Nedjelja ima sve oznake sakramenta, otajstva naše vjere, spomen spasenjskog događaja, posadašnjenje u bogoslužnom činu te usmjerenost prema budućnosti.
Spomen Kristova uskrsnuća i proslave. Ovaj je događaj vrhunac cjelokupne povijesti spasenja. Tako je nedjelja dan pobjede, ispunjenje i vrhunac vazmenog otajstva dan novog stvaranja, prvi dan.
Posadašnjenje. Osnovni sadržaj nedjelje je euharistija, koja se sa svoje strane posebno veže uz nedjelju. Tako nedjeljna euharistija čini nazočnim, djelatnim Kristovo vazmeno otajstvo i spasenje koje iz toga proizlazi.
Usmjerenost prema budućnosti. Nedjelja predoznačava konačni slavni dolazak Krista: „Zemaljskom liturgijom sudjelujemo predokusom u onoj nebeskoj liturgiji koja se slavi u svetom gradu Jeruzalemu… očekujemo Spasitelja gospodina našega Isusa Krista, da se, kad se on pojavi,naš život i mi zajedno s njime pojavimo u slavi“ (SC 8).
Bog, dakle, djeluje u vremenu! U tom smislu Augustin govori o nedjelji kao sacramentum paschale,[2] tj. ona je znak po kojem Gospodin djeluje, po kojem se vjernici sjedinjuju s uskrslim Kristom. Sakramentalnost nedjelje se očituje u zboru vjernika, u lomljenju riječi te u lomljenju kruha. Svaki od ova tri elementa imaju vazmeno obilježje. Budući da se najveća otajstva naše vjere od samih početaka slave upravo nedjeljom, sama nedjelja postaje ostajstvom u kojem se ostvaruje naše spasenje.
3. Nedjelja je prvotan blagdan
Iz onoga što smo dosada iznijeli posve je razumljivo da Opća načela o liturgijskoj godini i o kalendaru u br. 4 (pozivajući se na SC 106) pridaju posebnu važnost upravo danu Gospodnjem – nedjelji:
Prvoga dana svakoga tjedna, koji se zove dan Gospodnji ili nedjelja, Crkva slavi vazmeno otajstvo prema apostolskoj predaji što ima svoj početak u samom danu Kristova uskrsnuća. Stoga nedjelju valja držati prvotnim i temeljnim blagdanom.
Što onda reći? Trebamo imati na umu da je nedjelja sama po sebi bogata i prebogata, te da nema potrebe davati joj dodatne sadržaje da bi se ona obogatila. Upravo obratno: ona je sama po sebi vrijednost, ona sama u sebi ima toliko sadržaja, da se onda neke druge stvarnosti mogu spominjati samo ukoliko ne remete osnovno značenje nedjelje.
4. Neke poteškoće
Veli stara poslovica: „Drumovi će poželjet Turaka, al’ Turaka više biti neće!“ Tako i nama koji puta padne na pamet da požalimo za predkoncilskim vremenom tzv. rubricizma kad je sve bilo do u tančine određeno. Tada je sve bilo kruto, jednolično, ali je u isto vrijeme bilo i sigurno od očiglednih promašaja ishitrenih i nepromišljenih improvizacija.
Međutim, liturgija obnovljena nakon sabora ne želi biti kruta, nego pretpostavlja da slavitelji posjeduju zdrav liturgijski duh. Tako onda i same liturgijske knjige toliko puta daju slobodu napominjući da slavitelj može nešto izreći „ovim ili sličnim riječima“, da mogu nešto učiniti „ako je zgodno… prema prilikama…“ I onda se događa da činimo ozbiljne propuste, a činimo ih zato što ili ne poznajemo ili ne poštujemo neka osnovna liturgijska načela. A to se onda očituje (i najbolje vidi) upravo u nedjeljnoj euharistiji.
a) Prvotno mjesto nedjelje
Evo jednog „zločestog“ primjera. Kako bi to izgledalo kad bi se na svadbenoj večeri ispostavilo da majka mladoženje upravo toga dana slavi rođendan te kad bi se cijelo svadbeno slavlje pretvorilo u proslavu toga rođendana? Bilo bi to neshvatljivo jer je očito da te večeri mladenci imaju apsolutnu prednost. Čini mi se da je ponekad u našem bogoslužju prisutna upravo ta nelogičnost.
Evo primjera. U nekim se župama osobito svečano slavi Nedjelja zahvalnica (u sklopu Dana kruha), što je lijepo i razumljivo. Međutim, tom se prigodom zaboravi da valja slaviti nedjelju, zaboravi se posebno na čitanja koja se toga dana čitaju, te, što posebno zabrinjava, uzimaju se po volji neka druga biblijska čitanja umjesto onih određenih za tu nedjelju. Složit ćemo se: nije problem u Nedjelji zahvalnici, nego u načinu kako se ona slavi.
Ako je Nedjelja zahvalnica u nekoj župi osobito bliska ljudima, ništa ne priječi da svećenik u sklopu nedjeljne mise i u sklopu čitanja koja su za tu nedjelju određena pronađe vezu između nedjeljne euharistije i zahvalnosti za plodove zemlje i ljudskog rada. A to onda stvarno neće biti teško. Ali, razborit župnik neće „uništiti“ nedjeljnu euharistiju na račun predstave, procesija, recitacija, itd…[3] Slično je i s drugim danima kao što je Dan života, Majčin dan, Nedjelja Dobrog Pastira, Katehetska nedjelja, Papin dan, Misijska nedjelja… Određenu zabunu može stvoriti činjenica da se ti dani promiču od najviših crkvenih struktura, što – ovdje to možemo reći – često nije baš sretno.
No, puno se češće događa da neki pastoralni djelatnici „prerevno“ uzimaju ove naputke (ako ima gotovih materijala, to bolje!), tako da prenaglase određeni dan na račun nedjeljne euharistije. Grubo rečeno, ispadne da se misom obilježava Majčin dan. Ispravno je naravno da se u nedjeljnoj euharistiji dade određeni naglasak na ulogu majke. Suptilna, ali bitna razlika. Dakle, valja poštovati nedjelju i što je moguće manje ubacivati bilo što. Ona je sama po sebi dovoljna.
b) Služba riječi u nedjeljnoj euharistiji
Ako se određenoj nedjelji daje neki poseban značaj, nipošto se ne smiju mijenjati čitanja, a ni obrasci. Ne smije se naime zanemarivati poruka određene nedjelje. Pogotovo je neshvatljivo da se to čini u nedjeljama jakih vremena (pa makar bilo u pitanju i ređenje). Valja jednostavno uzeti u obzir nakanu određenog dana i zgodno je ucijepiti u misu.
Jednako je tako neprikladno umjesto homilije čitati poruke, ma od koga one dolazile. Sabor izričito određuje da se na nedjeljnoj euharistiji održi homilija temeljena na čitanjima.[4] Homilija treba biti živa riječ, navještaj vjere. Osim toga, te poruke i poslanice redovito obrađuju određenu tematiku ne osvrćući se na nedjeljna čitanja. Konačno, danas ima toliko drugih načina da npr. papina korizmena poruka dođe do vjernika.
c) Nedjeljna euharistija okuplja župsku zajednicu
Nedjelja je dan župske zajednice. Crkveni dokumenti govore kako se župska zajednica ne smije „razvodnjavati“ prevelikim brojem misa. Ako polazimo od postavke da bi po sebi bilo idealno da se cijela župska zajednica nađe na jednoj nedjeljnoj euharistiji, ipak ćemo dopustiti da je redovito korisno i razborito ponuditi vjernicima više od jedne mise, bilo zbog premalenog prostora u crkvi, bilo da se tako omogući da svi članovi jedne obitelji mogu doći. Međutim, u gradskim se crkvama jednostavno pretjeruje te se na necrkven i neliturgijski način „podilazi“. vjernicima, pogotovo gdje uz župske crkve postoji i neka samostanska crkva.[5] I u tom su smislu crkveni dokumenti jasni (kod nas je u teoriji sve jasno!): izričito vele da se ne smije pretjeravati s brojem nedjeljnih misa.[6] Neki će vrlo čvrsto braniti ovu praksu, dok će im u isto vrijeme biti posve razumljivo da u tolikim župama ima samo jedna nedjeljna misa jer župnik mora ići i na filijale. I ništa u tim župama nije splasnula ni vjera, ni crkveni život. Naprotiv. Tamo je puno veća svijest župske pripadnosti.
Iz istih razloga crkveni nas dokumenti poučavaju kako je nedopustivo nedjeljom slaviti bilo kakve mise za posebne skupine.[7]
5. Zaključak
Očito je da se pokušavamo vraćati izvorima. Naši su biskupi također progovorili o nedjelji, posebice o nedjeljnom počinku. Budući da je nedjelja i nedjeljna euharistija središte i naših kršćanskih otajstava i prvotno bogoslužje, ona zavrjeđuje našu posebnu pažnju. Potrebno je ponovno pažljivo proučiti crkvenu predaju, posebice nauk Drugog vatikanskog sabora, potrebno je iskreno priznati određene propuste. Potrebno je vratiti prvotno i pravo dostojanstvo nedjeljnoj euharistiji. Budući da je jedna od temeljnih zadaća jednog biskupa naviještati evanđelje i slaviti otajstva, tj. uređivati navještaj i slavljenje otajstava u svojoj biskupiji, biskupijska će se sinoda, uvjeren sam, dobrano pozabaviti upravo ovim pitanjima. Dao Bog da to i urodi pravim plodovima.
[1] Evo još nekih otački svjedočanstava: Didascalia apostolorum, sirski dokument iz 3. st. također zapovijeda vjernicima da nedjeljom dolaze slaviti euharistiju, oni koji to ne čine, ne mogu se ispričati. Euzebije Cezarejski kaže: „Nedjelja je dan spasonosnog uskrsnuća Kristovog… Svakoga tjedna na dan Gospodnji mi slavimo svetkovinu našeg vazma (De solemnitate paschali, 7) = PG 24,702
Bazilije: „Nedjelja je sveti dan Gospodnji, posvećen Spasiteljevim uskrsnućem, prvina svih ostalih dana“ (Homilia in Hexameron II.,8 = PG 29,51).
[2] In Ioannem XX, PL 35,1556.
[3] A što se tek izvodi kad se misa prenosi preko televizije! Sve se tome podređuje.
[4] Usp. SC 52: Homilija se veoma preporučuje; ona je dio same liturgije. Njome se tijekom liturgijske godine na temelju svetog teksta tumače otajstva vjere i pravila kršćanskog života. Neka se to nikako ne propušta, osim zbog teških razloga, nedjeljama i zapovijedanim blagdanima na misama kose se služe uz učešće naroda. Slično govori i Opća uredba Rimskog misala.
[5] Kongregacija obreda, instrukcija „Eucharisticum mxsterium“, br. 26 (AAS LIX(1967)555) nalaže da se nedjeljna euharistija nežupskih crkava treba uskladiti sa slavljima u župskoj crkvi, štoviše, poziva redovnike ne-klerike da sudjeluju u nedjeljnoj župskoj misi.
[6] Ista intrukcija u istom broju veli: „Što se tiče satnice i broja misa koje se slave u župi, neka se ima na umu korist župske zajednice te neka se broj mise ne umnožava na štetu uspješnog pastoralnog djelovanja. To se može očitovati, na primjer, kada je prevelik broj misa na kojima bi sudjelovao tem mali broj vjernika u crkvama gdje bi ih moglo stati puno više, te kad bi, štoviše, zbog toga svećenici bili preopterećeni radom, tako da bi tek uz velike poteškoće mogli vršiti svoju službu.
[7] Usp. „Eucharisticum mxsterium“, br. 27.
