«… dajte vašoj duši i vašim očima odmor u Bogu …pronađite u prirodi mir i otkriti ćete Boga Stvoritelja … i tada ćete u vašem srcu naći radost»
Odmor i rad
Od samih početaka, Bog je dao zapovijed Izraelu da «posvećuje Sabat» (Izlazak 20,8), da kroz molitvu i prestanak rada daje slavu Bogu, i to iz dva osnovna razloga: Jer je odmor je znak čovjekove slobode: Posvećivanjem Sabata, Izrael se sjeća kako ga je Jahve oslobodio od prisilnog rada u Egiptu (Ponovljeni Zakon 5,15).
Jer je odmor je sudjelovanje u Stvoriteljevom stvaralačkom planu:Čovjek koji prestaje s radom i slavi Gospodina nasljeđuje Stvoritelja koji se odmara sedmog dana stvaranja: «I počinu u sedmi dan…» (Postanak 2,2). Odmor je znak između Jahvu i vjernika: «Neka je ovo znak zauvijek između mene i Izraela.» (Izlazak 31,17). Čovjekov odmor znači njegovu slobodu i njegovo posinstvo: ne znači samo prestanak rada, nego i radosno življenje na sliku Božju.
Prema odmoru u Bogu
Izrael je tek postepeno došao do razumijevanja duhovne prirode odmora kojeg mu je Bog naredio.
Obećana Zemlja, slika odmora u Bogu
Nakon izlaska iz egipatskog sužanjstva, najavljeni odmor u Obećanoj Zemlji bio je plod dugotrajnog procesa prolaska kroz pustinju i osvajanja zemlje (Jošua 21,43s). Kada kralj Salomon konačno posvećuje Jeruzalemski Hram, on kliče: «Blagoslovljen Jahve, koji je narodu svome Izraelu dao odmor u svemu kako je obećao!» (1 Kraljevi 8,56). U vrijeme kralja Salomona, koji je bio «čovjek mira», Bog daje svom narodu «mir i pokoj» (1 Ljetopisi 22,9), i svatko se može odmoriti «pod svojom lozom i pod svojom smokvom» (1 Kraljevi 5,5). Sam Jahve se nastanjuje u Hramu, u njemu nalazi mjesto svog odmora, (Ps 132,14) i daje odmor onima koji ga traže (2 Ljetopisi 14,6).
Predokus obećanog konačnog odmora
Izrael je na razne načine otkrio radosti duhovnog odmora. U vrijeme progona (Ps 55/54), kušnji (Ps 66/65) i kroz iskustvo ništavila (Ps 39/38), psalmist moli Boga da mu da malo odahnuti i prepušta se Pastiru koji mu daje odmora (Ps 23/22). Taj unutarnji odmor mu nudi i Zakon: ići putem dobra znači naći spokoja (Jeremija 6,16). Siromasi će se moći odmarati a da ih nitko ne ometa (Sefanija 3,13).
U Pjesmi nad pjesmama, zaručnica sanja o podnevnom odmoru, na kraju lutanja (Pjesma 1,7). I Mudrost obećaje odmora onima koji Nju traže. Ako mudrac zaključuje da se «malo trudio a mnogo spokoja stekao» (Sirah 51,27), to je zato što se Mudrost nastanila u Izraelu i odabrala ga za mjesto svog počinka (Sirah 24,7-11).
Taj predokus počinka u Bogu pomogao je Jobu da podnese svoje patnje, iako je – da bi ih se oslobodio - poželio odmor čak i u smrti (Job 3,13).
Prorok Danijel najavljuje da će punina konačnog odmora doći tek kada svjetlost Uskrsnuća bude obasjala tamu groba: «A ti idi i otpočini: ustat ćeš da primiš svoju baštinu na kraju dana!» (Daniel 12,13).
Odmor i djelovanje u Isusu Kristu
Odmor i Otkupljenje
U sukobu s farizejima, Isus objašnjava pravo značenje Subote: «Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi Subote» (Marko 2,27), dakle da spasi život (3,4). Odmor treba značiti oslobođenje čovjeka i slavljenje Stvoritelja. Na dan subotnji, Isus liječi i oslobađa (Luka 13,16) i tako pokazuje da ima vlast nad Subotom (Matej 12,8), jer on ostvaruje ono što je Sabat naviještao: oslobođenje djece Božje. Da bi za nas postigao taj odmor, Otkupitelj je izabrao «nemati gdje bi glavu naslonio» (Matej 8,20); naslonit će je tek u trenutku smrti na križu (Ivan 19,30).
Objavljivanje Božjeg odmora
Da bi opravdao svoje djelovanje na dan subotnji, Isus kaže: «Otac moj sve do sada radi pa i ja radim.» (Ivan 5,17). U Bogu, rad i odmor se ne isključuju, nego izražavaju transcendentan karakter Božanskog života; to je tajna koju naviješta Mudrost kada govori o odmoru usred rada (Sirah 24). Krist i oni koji ga nasljeduju, u svako vrijeme idu u potragu za izgubljenom ovcom (Matej 9,36; Ivan 4,36), jer onima koje dolaze k njemu, Isus kaže: «Ja ću vas odmoriti!» (Matej 11,29).
Odmor u nebu
Prema Poslanici Hebrejima, punina odmora kojeg su Hebreji tražili u Obećanoj Zemlji dan je onima koji su vjerni Isusu Kristu: «U Počinak doista ulazimo mi koji povjerovasmo. … Tko uđe u njegov počinak, počinuo je od djela svojih kao i ono Bog od svojih.» (Hebrejima 3,7-4,11). Konačni odmor, to je Nebo, u koje ulaze oni koji umru u Gospodinu, praćeni svojim djelima (Otkrivenje 14,13). Odmor u nebu zapravo ne znači prestanak djelovanja: dok oni koji se klanjaju Zvijeri nemaju počinka ni dana ni noći (Otkrivenje 14,11), oni koji su Živi danju i noću hvale slavu Gospodnju (Otkrivenje 4,8), i to je savršenstvo djelovanja.
